Dosanjani dugovi (VI.): Ples

Najradosnije razdoblje moga života. Najljetnije, mada je bilo proljeće. Super haljetak, dobra frizura, moje cure i ja… Tuškanac. Plesnjak na terasi.

Ti, u košulji otkopčanog prvog gumba. Rastresenog pogleda, ali neodoljivo šarmantnog nevinog, predivnog osmjeha.

Prilaziš mi, veoma samouvjereno. Tako si odisao svim mojim očekivanjima, da nisam dvojila o tome hoću li pristati na ples s tobom.

(…)

Završilo je kako je završilo, ali ja znam kako je počelo.

To je ono što me ne može iskorijeniti iz uvjerenja da bih i s ovim znanjem o ishodu našega života postupila isto.

Jednostavno, ne vjerujem da se ti nisi zbio, da bi me isto takav osjećaj zapuhnuo s nekim drugim.

Ne, ne vjerujem. Nesuđeno – dosuđeno… Dosanjani dugovi.

Sjedine ti šaraju kosu, i ja sam pritisnuta tlakom u avionu, slijepljenih leđa za naslon sjedalice pri turbulenciji. Opet… Imam osjećaj da mi je želudac u leđima zbog još jednog razloga. Miris tvoga znoja koči me jer neka tiha vatra tinja u mome grlu.

(…)

Kakav disco, kakav rock. Povjetarac i tišina. Klupa i dvoje isprepletenih ruku, nekoliko mjeseci poslije. Ljetna vreva još uvijek traje u gradu jer je sredina lipnja, i nisu svi još zbrisali na more. Ti i ja se skrivamo od viška informacija, a distraktori su svi i sve što nisi ti, nisam ja. Može li druga riječ za zaljubiti biti sljubiti se?

Za nas je očito ta vrijedila. Zagrljaj.

Nema ničega osim tebe, nema ničega osim mene. Nema nikoga. Nitko ništa ne predstavlja. Sve je u prigušenom mode-u. Sve ostale životne preokupacije samo su blur. Jedino što ima oštre bridove si ti.

Ivna Ivanković