Glas savjesti

Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu

i večerati s njim i on sa mnom. (Otkrivenje 3,20)

Koliko puta čujemo naš unutarnji glas savjesti koji nam govori što je dobro a što loše, kako da postupimo u nekom trenutku prema svom bližnjemu? I koliko puta se onda oglušimo na taj glas, stavljajući na prvo mjesto vlastite potrebe i želje, našu sebičnost i pohlepu? Da li nama tada upravlja zavist ili srditost koja nam ne da da budemo pravedni kada to trebamo biti?

Najbitnije od svega je što nas Bog putem tog glasa poziva da ostanemo s Njim, da ne padamo u grijeh, da se izdignemo iz tog „blata“ pogrešnih osjećaja i misli. Pritom nažalost toga često nismo svjesni. Onaj svjesni dio nas kao da se ugasi te smo odjednom u tami, ne vidimo izlaz na vrata na kojima Bog kuca, na kojima nas poziva: "Poslušaj me, tu sam za tebe, zbog tebe".

Razum često nije prisutan i svijet ima mnoge načine da odvrati tu pozornost našeg razlučivanja na nešto što nije u redu prema drugima, a ni prema samima sebi.

Ali, kada bi se svaki dan pri kraju dana uzelo neko vrijeme duhovne meditacije i preispitivanja naše svijesti, savjesti, naših postupaka tijekom tog dana, vidjeli bi plodove dobra u našem ponašanju idućih dana. To je ta „večera s Gospodinom“. Ako primimo Njegov Glas u naše srce, u naš um, krenut ćemo prema prosvjetljenju naše savjesti i umanjenju „našeg ja“, što je potrebno da bi vidjeli dalje.

Usredotočite se na poziv, nemojte se oglušivati na „kucanje“, otvorite svoj um i svoje srce, suosjećajnošću s drugima. Glas naše savjesti može postati jaki dio naše osobnosti koji gradi temelje humanizma, važnog za rast svakog pojedinca.

Ma_daM X