Granica koja se ne bi smjela prijeći

Dok pišem ovaj tekst, zamišljam kako se automobilom vozim prema svom boljem sutra. Stvarno odlazim na neko mirnije mjesto. Svake sekunde mobitel daje do znanja kako me netko treba. Pretpostavljam da mi šalje poruke u kojima izražava svoju zabrinutost zbog mog naglog odlaska iz grada. Ne mogu sa sigurnošću potvrditi jer je isti, nekoliko metara od mene i ne mogu ga dohvatati zbog toga što sam skoncentrirana na cestu kojom se vozim.

I koliko god me živcirao ton istih, ne odgovaram ni na jednu od njih (kakvo olakšanje!) i to mi pomaže da testiram svoju izdržljivost u nepopuštanju dane si riječi kako se neću javljati koliko god dugo zvonio. Makar se činilo kako na sve načine pokušavam pobjeći od problema.

Iako sam u prvim djelovima upotrijebila malo mašte, mislim da sam sa njima u ringu ostajala i previše puta dajući sve od sebe da me ne pobjede. Toliko da mi se čini kako sam negdje putem, izgubila svoj unutarnji mir. I osjećala da ga moram vratiti svjesna da neće biti lako, no sigurno će biti lakše ako sam što dalje od glasova (ljudi) koji mi uporno govore da oni postoje, unatoč tomu što im dajem do znanja kako sam vrlo dobro upoznata sa istima.

A opet s druge strane, trebala bih poraditi na postavljanju granice preko koje nikako ne bih smjela prijeći. Da – govorim o osobnoj granici! Danas je, po tom pitanju situacija povoljnija, ali nekad sam bila toliko loša u svladavanju te lekcije da sam se bezrazložno čudila kako mi se dogodi nešto što nije pod mojom kontrolom, s čim ne znam vladati i ma koliko god truda uložila, ne mogu svladati. Padala sam i po sto puta na istom ispitu. To me nekad toliko živciralo jer je ispalo kako iz prošlih lekcija ništa naučila nisam. I nije mi bilo jasno na koju sam foru položila onaj prethodni. Ili je ispit trajao sve dok nisam odlučno rekla NE nekim stvarima? Stvarno ne znam.

Uglavnom, znale su se javiti bezvezne misli, tipa: „Pa da si prošli put postavila granicu i sebi dopustila da ju ne prijeđeš, ne bi proživljavala to što proživljavaš sada.“

Istina je - kriva sam. Jer mogla sam u određenim trenucima jasno i glasno reći kako stoje stvari. Tada bi zasigurno sve bilo drugačije. Za to sam apsolutno odgovorna. Sačuvala bih više živaca i snage za ono što zbilja zaslužuje moju apsolutnu pozornost. Ali narodski rečeno – to je sve iskustvo. Stvar je u tome što od uloge vođe, radije biram ulogu onoga tko će se prilagoditi drugome. A kad me život ipak postavi za vođu, užasno loše odigram tu ulogu. Radije sam za kompromis. Kada se rješenje donosi uvažavajućom argumentiranom raspravom, sretnija sam i ispunjenija. Jer da se isključivo želim družit sama sa sobom od 0-24h, družila bih se sa ogledalom.

Potpis, M.