I, za kraj(obraz)?

Na kraju nastavničke godine djeca pripremaju (roditeljima) predstave. Unatoč napetosti zaključivanja ocjena napetost oko izvedbi mijenja preokupacije i doziva zabave i euforije. Kome manjka discipline u radu i vježbanju, uz dodatna uzbuđenja, rasti će strahovi i povećavati se pogreške u provođenju (zamišljenog). Moglo bi se dogoditi da umjesto slavlja i zabave na kraju bude samo razočaranost ili prenapuhano događanje.

Slično je i s poslovnim projektima, završnicama, promocijama, intervjuiranjima i – inspekcijama. Kontrola je – u važnim stvarima – neophodna.

Diseminacija. Osvrt na proteklo razdoblje, rad i tragove.

...

Zalazak Sunca (koje kao da se spušta na Zemlju) prekratko traje da bi zadržao izazvanu romantičnost ili euforiju. Mrak prebrzo obuzme nebo, i unatoč sjaju Mjeseca i Zvijezda, prije nego u romansu ljude prebacuje u agoniju (pogotovo one koji pate od nesanice, mjesečare ili samo ne vole tamu). Mnogi pokušavaju mirno spavati, ali ih brinu oni koji to uopće ne namjeravaju. Djeca koja svu noć tulumare zabrinjavaju roditelje, a roditelji im kvare provode kada bdiju, čekaju, pozivaju ili isto uporno ponavljaju i zabranjuju.

Neki se više brinu da se ne dogodi kakva nesreća nego da se otkrije razlika između onoga što je suncostaj, a što revolucija (Zemlje); što je (prividna) slika, a što (z)bivanje.

Neki se brinu da se ne dogodi kakvo zlo, svjesni da opasnost vreba. A mogli su imati neka druga uporišta. Mogli su zajedno bolje sagledati stvari. Mogli su umjesto posljedica paziti na prve korake i početak (prije) kraja.

...

U smjeni straže, kao i godišnjih doba, privikavamo se na nove slike, mirise i obrane. Čuvanje (svoje) prirode, (kulturne) baštine, (službene) arhive i (državnih) zakona nije tek rutina dana dok je u dubini (noći) zapravo snivanje o promjenama. Promjene nadolaze s novim saznanjima. A do nekih saznanja se ponekad dolazi promatranjem neba (i Zvijezda). Ukoliko to nije razlog spoticanja (kao Talesu koji je u anegdoti bio kao zanesen ili neotesan).

Očuvanje (zajedničkog) sjećanja otežano je novom smjenom generacija kao i očuvanje digniteta (svakog) čovjeka skrivanjem pravih (in)formacija.

Često u govoru jedni drugima potvrđujemo da je naravno nešto što je (izgovoreno) i namjeravano (za učiniti). Kao da bi sve što pomislimo moralo biti jednoga dana i ostvareno (po nama samima). Kao da je normalno da sve pokušamo, da sve poduzmemo (za ono što se svima čini normalno). Kao da je sada izvjesno da žene sve mogu, kao i svaki čovjek. Kao da je stvar trenutka kada će moć(i) biti (netko drugi) i neki drugi čovjek.

Priklanjamo se tuđem opisu ženâ (i muškaraca) kao da je svaka (namjera i) tvrdnja tek banalna, ali i logični slijed ili naravni tijek događaja. Kao da bi sve što nam je omogućeno zadnjih godina moglo (i trebalo!) biti svima dopušteno. Kao da je dopuštenje izlika. Kao da je sve što je dopušteno ujedno i korisno. Kao da je dopušteno svima sve, jer neku korist netko uvijek izvuče. Pa i kada je katastrofa koja pogađa cijeli svijet.

Unatoč zanimljivim opisima, obrazloženjima, pokazateljima – kaže se da vuk dlaku mijenja, ali nikada ćud. A čovjek koji u svemu vidi proces – čovjek je koji, dok može, mijenja dlake i ćud (i vuka i sebe, i onog što nije ljudsko i onog što jest). Ne mijenja karakterne osobine, ako samo misli da zna što i tko je. Dok mijenja (i koči) pa i samo (svoj) tjelesni proces, na kraju ne zna hoće li imati čiste obraze. A dok čisti štetne nakupine, osvjetliti će zor(n)e rumene.

Krajobraz će biti sjajan – krajnji – onda kada ekspozicijom i pod pravim kutom nitko ne (o)stavi istinu (u sjeni), nego je igrom svjetla i sjene barem malo p(r)otrese i naglasi.

Istina možda nije u predstavi. Niti u kompoziciji (pa ni u komparaciji pridjeva).

Možda je u živoj slici.

Možda u početku (života).

U tragovima (novih) početaka.

...

U pravednom diskursu svaka stranka je saslušana. A u dosadašnjem izlaganju bilo je i teza i antiteza (sinteza je otvorena, ali i upotrebljiva). U dosadašnjim erama i milenijima (i svim godišnjicama) bilo je i izmjena i dopuna koje su ostavljale pečat i naznačavale prag (stoljeća).

U odmaku od žene (ženâ!) muškarci su prečesto vidjeli tek strah od nepoznatog i utjecaj privlačnosti suprotnih sila. Dok se nije od svakog problema (i ideje) radila (ili rodila) znanost i dok je sve išlo po planu, nije bilo potrebe za osvrt niti potvrde. Dok još nije bilo dovoljno približavanja nutrini druge osobe bilo je dovoljno tek razumsko objašnjenje svijeta i neke svjetske filozofije.

Kada je razumno počeo opisivati osjećaje – čovjek se izgubio između opisa i suvremene filozofije (života i/ili egzistencije). U malo riječi ako stane sve onda je (banalno) nastavljanje unedogled tek opis ‒ filozofije (apsurda). Kao i načinom revolucionarnog rušenja postojećeg stanja (u svijetu) do samouništenja dolazi rušenjem predodžbe o (ne)važnosti vlastite osobe, i svoje duše i svoga tijela.

Duševni procesi s vremenom su, i za žene i muškarce, dobili svoj pojašnjeni (i plaćeni) okvir.

I kada su i žene došle do sadržaja – tumačenja, posvješćivanja, kontrole i uživanja (u) osjećajima – svladale su prepreke gubljenja razuma.

Umjesto pomoći znanstvenih spoznaja – znanje o tjelesnim i duševnim posebnostima nije zaustavilo pomutnju provođenja moći do bescjenja. Ako se zatamni razum ostaje tek (po)neko slovo (zakona), simpatija i/ili antipatija.

Ekvinocij je tek prijelazna faza, ravni dan jedne te iste godine (makar danas ne znači puno naziv niti određivanje jeseni i/ili proljeća kao posebnih godišnjih ugođaja). A ravnodušan čovjek ne razlikuje između miješanja suvremenih ideologija (iz društvenih pogađanja) i plemenitih težnji (vlastitog središta). Sve je ravno onome koji samo gleda ono prije i ono poslije, koji pušta da prođe ono od prije i da s onim poslije bude što bude.

Tko (ne)će stati na vrijeme, tko (ne)će izvući opomene?

Tko (ne) zna (procijeniti i) cijeniti pravo stanje stvari.

Narav(no), ako i (pre)trpi nutarnje prodiranje.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)