Imati ili biti, vječno pitanje?

Kaže im Isus: "Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo - kakvo čudo u očima našim!

Zato će se - kažem vam - oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!"

Mt 21,42-43

Ako malo dublje pogledamo oko sebe, zar ne vidimo da je “biti čovjek, biti kompletna osoba, koja teži savršenstvu“ (koje nikada nećemo postići, ali je potrebno stalno raditi na sebi) mnogo važnije nego ono “imati“.

Zapravo ono što imamo trebaju biti vrline, dobrota koja pokazuje najviši oblik inteligencije.

Kada se gradi kuća da bi opstala i zaštitila se od urušavanja treba imati dobre temelje. Tako i čovjek. Ako se život temelji na ispraznosti, na nekoj prolaznosti koja ne donosi lojalnost u međuljudske odnose, ti odnosi se ruše i povjerenje je teško ponovno izgraditi. Blagoslov ide onima koji donose plodove: svoga ponašanja, ophođenja s drugim ljudima, duhovnog rasta, i služenja onima oko nas na slavu Boga.

Ako život usmjerimo imanju, a ne duhovnom stanju naše osobnosti, vrlo brzo će taj smjer otići u gubitak toga svega što imamo i što želimo još imati.

Ono što zavodi ljude i briše im pogled na ono bitno u drugima i samima sebi jest pohlepa.

Utrka za materijalnim sve više zamjenjuje potrebu ljudi da rade na svojoj osobnosti, svojoj „biti“ i duhovnosti. Time čovjek postaje isprazan i trajno nesretan, jer materijalno nas samo trenutno može održavati sretnima, dugoročno ne.

Za dugotrajan osjećaj ispunjenosti i osjećaj da se smijemo od srca čovjek treba imati „zaglavni kamen“ odnosno Božje prosvjetljenje i nadahnuće koje daje dar jakosti i razuma. Razuma koji nam govori „budi sretan, budi ponizan, budi darežljiv, otvori svoje srce drugima“. Ono što dijeliš od sebe to ti se vraća natrag. Možda nam se ne vrati putem kojim bismo mi željeli, ali Bog će pronaći taj put za nas, put na kojem nas On želi vidjeti i znakovima kojim nas On želi do sebe dovesti.

Nekim ljudima kao da je lakše posjedovati nego raditi na „svojoj biti“.

Citirat ću ovdje pjesmu našeg pjevača Thompsona „Poštenim putem ići, bit će teško znaj, ali samo ćeš tako stići gdje je vječni sjaj“.

Uistinu je tako, ovozemaljski sjaj je blještavilo prolaznosti, za ono vrijedno treba truda.

The best things never come easy.

Ma_daM X