Jedna divna tajna...

Sveta misa je uistinu – tajna. Otajstvo naše vjere. Možda neki (religiolozi) uspoređuju religijske obrede različitih religija; religiozne čine, sakralne obrede, ljudsku okultnu praksu. Neki se sjete prije svih upravo židovskog obreda blagdana Pashe. Neki komentiraju različito slavljenje sakramenata unutar kršćanske vjere i kršćanskih konfesija i sekti. Pa i u samoj Katoličkoj Crkvi možemo govoriti o različitim obredima (rimokatoličkom i grkokatoličkom; rimskom i istočnim obredima).

Sakramenti Crkve su divno blago koje moljac ne rastače, koje se u svojoj biti ne mijenja, koji su nam darovani za spasenje, za vječni život – već sada.

U čemu se sastoji tajna svete mise? Što je tu tako posebno? Što je posebnost kršćanstva?

...

Ljudi su oduvijek religiozni. I u želji za susretom sa svetim, nadnaravnim, od pamtivijeka su kroz (obredne) rituale pokušavali dotaknuti taj drugi nadnaravni svijet; svojim ljudskim činima nešto poduzeti, utjecati, tražiti, kontrolirati, iskazivati, izražavati, primati. To je ljudska dimenzija, religioznost, narav čovjeka, koju je Bog stvorio kao takvu.

Židovi su od početka svog postojanja kao narod bili u odnosu s Bogom, izabrani. Bog im se objavio u njihovoj povijesti, od njih učinio Izabrani narod, vodio ih i od njih tražio spomen, odnosno sjećanje na Savez, i da ne zaborave kako ih je izveo iz Egipta i očuvao od drugih naroda.

Židovi Isusovog vremena živjeli su poštujući i slaveći blagdane i vršeći sve zapovijedi i propise koji su ih oblikovali. I Isus je, poznavajući detalje, krečući od onoga za učenike normalnog, prihvatljivog i poznatog, učinio nešto novo; unio, produbio, ispunio. Prije svega ustanovljujući Euharistiju, naglasio je kako trebaju to činiti njemu na spomen. I makar učenici možda u trenutku Posljednje večere nisu bili svjesni svega što je sadržavala ta tajna, taj događaj, vjerojatno su to prvo zapamtili – jedan nalog. Možda se neki kršćani u svojim denominacijama spore u tome što znači taj spomen i što se točno dogodilo te noći. Ali svi oni (kao kršćani) znaju što se dogodilo nakon te noći, nakon te večere. Isus Krist je podnio gorku muku i sramotnu smrt da bi njih i nas i cijeli svijet otkupio od grijeha, spasio od vječne propasti, da bi nam otvorio vrata vječnosti i blaženstvo vječnog života kod Boga Oca u nebu. Nije tek umro – zbog nas ili za naš ovozemaljski život – nego je umro da bismo mi mogli po njemu i s njim, u zajedništvu doći Ocu nebeskom (što znači po našem međusobnom zajedništvu i po Duhu Svetome u nama jer bez njega nema nikakvog sretnog zajedništva).

A mi? Dolazimo li Bogu, selimo li se k njemu, počinjemo li s njim živjeti?

Zar nemamo pristup?

Zar nam je potrebno tuđe dopuštenje da mognemo zaživjeti kršćanstvo i pristupiti svome izvoru koji je Prvi i Posljednji?

Gdje i na koji način danas možemo pristupiti misi?

Na koji način možemo pristupiti Crkvi?

...

Elena Petrić