Kada je radost potpuna…

„ I jer je ugađao Bogu,

On ga je zavolio,

I jer je živio među grešnicima,

On ga je uzeo k sebi.

Uzdignut je da zloća ne bi izopačila njegov razbor

Ili da mu himba ne zavede duše.

Jer blještavilo opačine zasjenjuje dobro

I vihor požude izopačuje dobru dušu.“

Knjiga mudrosti 4,10-12

Koji je to trenutak i kada dolazi da pravednik prerano umire ?

Mogli bismo uistinu reći da je to onda kada je njegova radost na Zemlji potpuna.

Ali, ne bilo kakva radost nego ona radost koja dolazi od Boga, od punine mira i čistoće. Takvog mira da si ujedno sjedinjen s nebom imajući na Zemlji blagoslov koji štiti od ovozemaljskih požuda i grešnosti. I takve čistoće koja ne samo da označava tijelo čovjeka pročišćeno dugotrajnim odricanjem i obnovom koja čini Božji hram, hram Duha Svetoga nego i čistoću srca koja svima koji se nalaze u njegovoj blizini želi dobro.

To je trenutak potpune sreće odvojene od prizemnosti, a istovremeno na koraku do ulaska u vječnost. Mogla bih to opisati kao kupanje u blagoslovljenoj vodi iz koje ne možeš uhvatiti zraka jer zrak pripada Zemlji, on pripada tamo gdje je potrebno disanje, gdje postoji ovisnost o dahu kako bi živjeli. No, nebeska okupanost blagoslovom ne traži ovisnost ona samo postoji bez konca i kraja – kao Život kojem je ime Krist, kao Njegovo srce čije kucanje odjekuje u beskrajnost.

I nema tu mjesta za tugu, za pozdrave i želje što bismo još htjeli dok smo na Zemlji. Kad Božja radost pohodi to srce ono ostaje uzeto da s pravednima blaguje i veseli se sa ushićenim anđelima koji govore : “Evo dolazi nam još jedan …“ i pripremaju još jedno mjesto dostojno Vječne Ljubavi Božje.

Ma_daM X