Olovka

Osjećam nemoć u ruci, nemoć koja prodire kroz moje srce.

I mislim kako ne mogu više. Da li mi mogu uzeti i ovo malo još snage što mi je preostalo?

Koliko su spremni daleko ići da bi me ocijenili, da bi odredili cijenu Onome koji mi govori i cijene nema?

Kako ne vide da tom cijenom plaćaju sebi vječnu propast ?

Tužno, ne znam kako bi opisala sve ove osjećaje koji se gube kroz papir.

Ali nije li tako, papir trpi sve, kao krv koja se izlijeva i ostavlja otisak ranjenog srca na mjesto gdje ide tinta.

Kako odrediti početak, kako napisati kraj? Progonstvo koje ne jenjava sprečava svaki trud da prodire kroz te moje krhke prste.

A je li nekom važno? Koliko volje treba? Koliko? Da se oni koji te vole probude, da reagiraju? Koliko ljubavi trebaju imati dok je mržnja tako uporna?

Ah, kako god bilo, moje misli i osjećaji ostat će moji i kada netko drugi otima tu olovku iz moje ruke ako ne piše srcem, ako želi ukrasti, ako misli da ju može kupiti, on tu tragediju uvjerenja nosi u sebi i nosi je sa sobom opet Onome koji na kraju sudi.

Zato neka uzimaju što nikada neće imati. Izvor i ključ pripada samo čistim rukama. Oni kojima su vrata zatvorena na kraju ostaju bez udova da bi uopće mogli otvoriti. Sami biraju. Bog je ruku stvorio da daje, da podigne ili u protivnom „ostaješ“ bez nje kada dođe dan da se moraš poslužiti njom za sebe, onda kada zazvoni taj „školski“ sat i moraš krenuti hodnicima prema izlazu cvjetnog dvorišta.

I kao što si nekada gledao na nečiju patnju i nisi pružio ruku, tako tada gledaš kroz staklena vrata u taj vrt kojem nemaš pristup. A znao si, mogao si, ali žudnja da imaš nešto što nije tvoje spriječila te i ostavila zarobljenim, zauvijek.

Ma_daM X