Pismo u doba korone

Dragi čitatelju,

obraćam se tebi! Pitaš me kako baš tebi i tko sam? Obraćam se onom toplom i živom u tebi, a pismom ću ti ispričati tko sam. Poznaješ me i ti sam. Ja sam ptičica koja ti dodijava svojim zvucima kroz prozor, srećeš me u pčelici, rosi, ma u tisućama dnevnih situacija. Tu sam, svakodnevna, prozračna, jasna, nevidljiva, a osnovna. Tvoja, u tebi, a nikada ti ne mogu dojaditi. Jednako me ima u svakome. Ja sam…. Udahni… Eto me! Živiš: i ja sam tu. Kada me nema, najjasnije se vidim. Izostanem li, sve postaje prahom. Dok sam prisutna u svoj punini, ponekad prođem i obezvrijeđena. U zadnje vrijeme svi skrbe o meni, a najviše od svega ovim bih pismom voljela vratiti tvoju vjeru u mene! To mi je namjera.

Pišem ti ovo veoma žurno, jer se u zadnje vrijeme stječe dojam da me nema i javlja se strah da će me nestati. Žurim se napisati ti gdje sam sve u ovo doba korone, kako nikada ne bi zaboravio da mene nikad neće nestati, i kako bi mi pomogao u tome da me sve više ima.

Nisam u stisku ruke, ali možeš me i tamo naći. Nisam začin, ali me u svakom jelu ima. Ne možeš me obuhvatiti jer sam veća nego li možeš pojmiti. Ne možeš me uhvatiti jer me golim okom ne možeš vidjeti. Možeš me osjetiti i možeš kroza me vidjeti.

Možeš me prepoznati u samoći. Onda se najjasnije otkrivam tebi samom, zborim ti tihim glasom koji se rađa u tvojoj dubini. Izvirem iz tvoje nutrine, granam se čitavim tvojim tijelom. Skrbiš li za sebe, dobro se osjećam.

Prenosiš me nevidljivim putem. Najljepši sam dar koji možeš dati. Svi me žele dobiti. A za to da me preneseš nije potreban dodir. Potreban je kontakt srca, dodir duše. A to je jasno, nešto nevidljivo, ali samorazumljivo: najživlje, najvažnije, najtiše i najsvetije.

Ja sam pravedna prema svima. Dolazim i onima koji su stari, imaju me oni koji su mladi. Djecu posebno darivam i najjače se u njima očitujem. Ne mjerim svoj stan prema njegovoj raskoši, niti čovjeka prema izgledu ili imanju. Mene imaju koji jesu i ja sam nastanjena u biti.

Za mene je važno brinuti, jer ako me, vi ljudi, zaboravite, usahnut ću.

Iako se čini da me korona istisnula iz vaših ljudskih misli, to je samo varka. Pune su vam uši vijesti o bolesti, ali srca su vam puna brige za mene. Vaša je ljubav porasla prema meni, i svi se vi trsite da me ima više. Svatko prema svojim mogućnostima. Neki na javno, junački, neki na tihi skriveni način. Nema doma, nema srca u kojem ne gori svijeća za mene. Da se oporavim, da uspijem, da me bude više, da ne budem ugrožena virusom, ili drugom nepogodom.

Brigom za mene ustostručujem se. Zagrlila sam vas i posred vas klijam.

Vaša Klica života