Pogled u daljinu

Prekrasna slika prirode u daljini! Ali samo ako zanemarimo pogled u neposrednu provaliju s lijeve strane ceste. Jer, pogled sam usmjerila u daljinu, potiskujući strah da bi se moglo nešto dogoditi baš na ovom zavoju, ili idućem, ili onom trećem.. Na jednom mjestu sam vidjela dio auta, dolje, u provaliji, tko zna od kada i tko zna kako se strovalio. Moj pogled bio je u daljinu, u zaista prekrasan prizor, tamo iza ovog, i iza onog drugog, i iza onog trećeg zavoja. A tamo se vidio u svoj svojoj ljepoti Zlatni rat, plaža koja je još do prije par godina uživala veliku popularnost. Možda u njoj i nema neke izvanredne ljepote koja bi zadovoljila sve moguće kritičare i putopisce, ali za moju malenkost, i ovaj put, šesti put kojim dolazim na ljetovanje, upravo mi od nje zastaje dah. Što smo bili bliže ulasku u mjesto, to se više gubila iz vida.

Dolje, u mjestu, čekali su nas prijatelji. Zapravo, nisu znali kada točno dolazimo, ali znali su da je to danas. Možda im i nismo bile prve na pameti, jer ipak je bio petak, i već je prolazilo vrijeme ručka. Val novih turista dolazio je svom svojom jačinom, neki od njih bili su i oni iz obližnjih mjesta, ili iz Splita, koji su dolazili samo na odmor i kupanje nakon još jednog radnog dana i tjedna..

Već je bus vozio po rivi i zaokrenuo na stanicu kada je nastala vreva i odjednom oko sebe vidjeh samo mnoštvo boja, modnih stilova, majica, hlača, suknji i parea. Zatvorila sam oči i čula još više različitih riječi, tonaliteta i intenziteta. Shvatila sam da mi te riječi ne znače ništa jer su stranih jezika, a na pamet mi padne da tek pogled u lica može u meni potaknuti intuiciju i uvid u njihove osjećaje i uzbuđenja. Zatim je nadošla želja za zaustavljanjem vremena, nečim novim i zabavnim, a prije svega - želja za osvježenjem u moru i sušenjem na plaži.

Prvi korak je bio pokupiti kofere, a drugi pronaći svoje mjesto pod suncem u slijedećim danima tu u ovom malom mjestu jednog hrvatskog otoka.

"Idemo, 'ajde!" - čula sam kao odjednom, "da ne gubimo vrijeme ovdje s koferima", krenule smo odmah prema kući svojih prijatelja. Gledala sam više u more nego u cestu, kuće i palme. Gledala sam tamo u daljinu, sjetnim srcem koje uvijek želi nešto drugo a ne ono što mu je tu blizu. Izvorna je ljepota tamo u prirodi i u početku vremena, ali ima nešto i u ljudskim tvorevinama i plemenitim ljudskim težnjama. Pogled u kamene kuće i cvijeće otkrivao je da ovdje ne postoji samo umjetnička vizija, postoje i oni koji tu zaista žive stojeći čvrsto na nogama, ovdje imaju svoj dom i svoje poslove, a njihov pogled u more upotpunjuju ili kvare oni koji tu malo po malo prolaze i ostavljaju svoje sjajne ili blatnjave tragove.

Uzbuđenje, vrućina, teret - kao odjednom, sve neki problemi. Zajedno i radost i ono što ju hoće pokvariti. Ipak, ovoga puta nije - i neće.

Stigle smo u kuću, stigle smo u prijateljsku dobrodošlicu, stigle smo i na ručak i na kavu; hobotnica pod pekom, krumpiri i pomidori, maslinovo ulje, bevanda! Mačke pod nogama! Obavezna tenda! I nezaobilazno - zaustavljeno vrijeme...

A nakon toga planovi, za dalje. Za kupanje, za šetnju, za odmor i zezanje...

...

Otvorila sam oči i pogledala u daljinu - tamo jedna dvodihalica strši iz vode, a malo dalje jedna skupina momaka skače iz čamca i smije se iz sveg glasa. Okrenula sam glavu da mi sunce ne ide u oči. Tamo iznad plaže stoji Vidova gora. Prekrasno ju je vidjeti tako iz mora. Niti jednom još u ovih šest godina nisam odvažno krenula tim putem u visinu; za dugo pješačenje i uspinjanje nije bilo vremena, a čak da je i bilo vremena nije bilo nikoga tko bi išao sa mnom, tko bi mi bio vodič i potpora. Sjećam se priča o zmijama po putu, valu vrućine, prašini s ceste. Te priče su jedino meni među znancima bile izazov i poziv, ruku na srce - ne privlače baš mnoge. Ako je bilo u mojoj obitelji onih koji su voljeli planinariti, to ne znači da su sve obitelji kao moja. Ljudi koji dolaze na odmor idu na plažu, voze se brodom, na rivi jedu sladolede, a navečer šetajući se uz živu glazbu eventualno posjećuju konobe. I goste se. (Hm, pa i jesu 'gosti')

Naša šetnja kad se spusti mrak biti će ista, uz lađe, kamenim putem, uz šum valova i zvijezde. I ići ćemo uz cijelu obalu do kraja puta. Sve do starog samostana dominikanaca, koji kao da prkosi vjetru i moru, stoji na stijeni kao neki rival daleko ali izravno nasuprot Zlatnom ratu. Još malo nadesno od prizora Vidove gore. I vidi se iz mora, ali samo toranj crkve. Možda drugi ne znaju da je tamo i samostan uz crkvu, ali možda ih to zapravo niti ne zanima.

“Ma, ja idem tamo - odmah nakon kupanja!"

Presvukla sam se, raspustila mokru kosu, stavila naočale na nos i ponosno krenula naprijed. Možda nisam tako odvažna sama ići na Vidovu goru, ali do samostana, to mogu. Pogledom naprijed, ispred sebe, nisam se osvrtala na mjesto koje je ostalo u žamoru pijuckanja kava i pričanja o svemu i svačemu što je staro i novo. Ovdje je šum dopirao od mora, točnije od valovlja koje je udaralo o stijene. Kroz čaroban vrt koji je dijelio cigle samostana od kamenih stijena, oduzeo mi je par trenutaka i uzdaha. Prvo što se izvana vidi je stari zvonik, a u crkvi se skriva oltar i oltarna slika, ne samo sakralna umjetnost već i sam – Krist. Ovdje pak gdje možda prije nitko izvana nije mogao doći, sada šeću turisti i dive se prirodi i njenoj ljepoti. Nisam razmišljala o klauzuri i onima koji su nekada ovdje živjeli svoj zavjet, ali sam pogledala još jednom ne okrećući se (u)natrag.

Još jedan smiraj tihog povjetarca, pogled u dušu gdje nikad nisam sama...

...

Sunce je bilo na visini, more u svoj svojoj dubini. Moje ruke na ogradi, a misli negdje u ne baš dalekoj budućnosti. Iz mora tamo gdje se ne vidi obala, strši gromada ljudskih istraživanja i hladnog proračunavanja. Možda bez zvučnih pokreta i bez tamnih oblaka, ali ne bez disharmonija.

Slika se na tren promijenila. Na tren se zamutila.

Ali se naposljetku i izoštrila.

Ponos sve kvari i svemu daje opreka.

Ali prvotna slika u sebi je - prekrasna.

...

Nena