Poniznost (II)

Proučavajući veličinu koju kao čovjek ima i može ostvariti, također možemo vrlo lako uočiti i svu jad, bijedu i strahotu koje u životu čovjek može doživjeti, realizirati, susresti. I sve to nas može zaplašiti, ili barem zbuniti. Staviti vjeru (i povjerenje) – i Boga (kao Stvoritelja) – pod upitnik.

Svako naše promišljanje, svaki naš (filozofski) govor prije svega otkriva jednu glad za istinom, jednu čežnju da spoznamo istinu o sebi i svemu postojećem.

Sveta Terezija je zapisala da je poniznost hodati u istini. Što bi to značilo? Znači da spoznati istinu i prihvatiti je nije ništa drugo nego biti ponizan.

Sokrat je tvrdio da zna da ništa ne zna, a opet je upravo kao takav već bio u jednoj spoznaji koja je ponizna po tome što ne uvećava onoga koji spoznaje (subjekta spoznaje). Teško je shvatiti nešto i imati o nečemu znanje a da se istovremeno ta činjenica da sam ja onaj koji shvaćam i spoznajem ne nameće kao nešto po čemu bih ja trebala biti veća od drugih, pa i od same sebe (u situacijama kada nešto ne znam ili ne mogu znati/činiti). Čitajući Platonove dijaloge proučavamo ono što je Sokrat radio, kakav je bio u odnosima i razgovorima koje je provodio tražeći točne odgovore (majeutičkom vještinom, postavljanjem provokativnih pitanja). Prvim dojmom će nam se omaknuti kao da bi on bio tek čovjek koji je druge ponižavao i u tome uživao (ako bismo sudili njegove namjere, tj. ako bismo mu pripisivali zlobne namjere). Ali, ako ne sumnjamo u ono što je govorio, i ako Platonu damo za pravo da je Sokrat zapravo želio dijeliti spoznatu istinu (jer je moguće svima da dođu do istine pa makar i u tom negativnom obliku – da istina nije ono što većinom pretpostavljamo, pogotovo ne onda kada smo samouvjereni da je posjedujemo i bez razumske provjere), onda možemo na sve to gledati kao na način poniznog stava pred mogućom istinom. Jedno priznanje da postoji objektivan sud. Priznanje objektivnoj istini. I kada se tako poslože stvari da ono što se pokazuje kao objektivno dira u nešto što je subjektivno, na način da subjektivni doživljaj, osjećaj ili razlog nije sve – i onda se nalazimo u poniznosti pred veličinom nečega što nas nadilazi. Nešto što je netko izrekao ili nešto što drugi kažu, a da nadilazi naš subjektivan sud.

...

Poniznost kao krepost nije poniženje ili ponižavanje. Krepost je habitus, trajna navika ili ulaganje u to da se ne zaboravi spoznata istina, i da se spozna cijela istina ne samo jedan njezin dio. Zato je to poniznost povezana s razboritošću, s razumom. S razumom i vjerom koja dolazi do istine, ne mimo razuma nego u trajnoj povezanosti, i koja dolazi do istina do kojih razum ne može sam doći (jer kriteriji mogu biti zadovoljeni, ali ne mogu biti primjenjivi na sve što čovjeka u njegovom čovještvu određuje kao čovjeka).

Mogućnost postojanja univerzalne (jedne) istine danas se čini prijetnjom čovjeku u njegovom pravednom zahtjevu za odbacivanjem svega što ponižava čovjeka. Također se čini i to da je najveće poniženje čovjeku ne njegova osobna nemogućnost nego njegova potreba za tuđom pomoći. Možda je prijetnja rivalstvo ili lažna veličina koju čovjek ne želi sam raskrinkati (te mu trebaju drugi kako bi to umjesto njega učinili).

Poniznost nije poniženost, ali se ponekad može iz poniženja izvući (kao istinita poruka). Čovjek se može oporaviti, može se u poniznosti okoristiti istinom, ali upravo ako misli na istinu više nego na sebe (i svoju korist).

...

Poniznost je usko povezana sa svim krepostima (vrijednostima kojima čovjek može prožeti svoj život, svoje djelovanje – moralno, političko...), i njihov je temelj (jer kreposti nisu samo navike koje imamo nego su usko povezane s osobom i nakanama osobe koja ih ima). Kao istina o osobi ona težnjama za krepostima i kreposnim životom daje usmjerenje, vodstvo. Onaj tko zna kakav je, kakav je bio i kakav je sada i kakav može biti – i kakav želi biti – taj će biti realan i neće imati (ili neće dugo vremena imati) lažnu sliku o sebi. A ta lažna, iskrivljena, ili jednostavno nepotpuna slika o sebi može biti aktualna u bilo kojem periodu našega života i na razne načine. Npr. kada mislimo o sebi samo (sve) dobro, ili samo (sve) loše. Kada mislimo o sebi ono što drugi misle o nama ili kada želimo da drugi nešto misle o nama pa to pokušavamo biti svejedno jesmo li zaista u realnoj mogućnosti za to. Ili kada želimo nešto imati, nešto što nemamo (zbog naših tjelesnih ili duševnih moći), imati kao prirodno nešto što nismo (mi) po prirodi (npr. plavu kosu kada smo crnke, ili drugu boju kože).

Pa i onda kada smo svjesni da možemo nešto mijenjati po ukusu, i da će to biti umjetno, neprirodno, drukčije – postavlja se pitanje koliko daleko smo spremni ići da bismo to ostvarili.

Danas se mnogo govori o spolu i rodu. Spolu koji se može mijenjati. Rodu koji se može izabrati. A o prirodi našeg čovještva (ljudskoj naravi) nekako se priča fragmentarno – u odlomcima. Jedan odlomak donosi užitak, drugi gađenje, treći prezir, četvrti distanciranje.

U nedogled.

Mozak, tijelo, psiha, društveni konstrukt. I tako dalje. Ukoliko nešto nije jasno, ispada da – ipak nitko ne može biti siguran (ni) sam u sebe.

Što je dvojstvo? To što postoje u svijetu muške i ženske osobe?

A dvojnost? Podijeljenost (u sebi)?

Pravda li nešto (ili netko) naše izbore?

...

Elena Petrić