Pragmatična ljubav ili ljubav iz koristi?

Pitam se da li pragmatičnu ljubav možemo uopće nazvati ljubavlju? Prije bih rekla da je to više ljubav prema sebi nego prema svom racionalno odabranom partneru.

Ako nekog biramo samo da nam odgovara po popisu osobina, edukaciji ili prihodima, zapravo tu osobu biramo iz vlastite koristi a ne radi te osobe same po sebi.

Što bi se dogodilo kada bi ta osoba koju smo odabrali na taj način izgubila posao, ostala bez stalnih prihoda ili nekom nesrećom u životu promijenila oblik svoje osobnosti? Bi li i tada bili uz njega ili nju?

Ako smo pragmatični rekla bih veoma teško da bi tada ostali uz nju/njega. Primijetila sam da djevojke sve više na taj način traže partnera, s tim da im taj partner nije za cijeli život, nego dok imaju koristi.

Djevojke gledaju racionalno materijalnu korist, a muškarci izgled. I to kao da je postalo svima normalno u svijetu. Rijetko gdje čujem da je netko iz racionalne ljubavi uzeo nečiji životni „križ“ i pomogao nositi kao izraz ljubavi. Iako kad vidim neke starije parove, djedove i bake uočavam da s obzirom što su sve prošli u životu i dalje su ostali zajedno, što ne bih nazvala racionalnim nego isključivo iskrenom ljubavlju koja nadilazi sve prepreke.

Za takvu ljubav u svijetu se izgubilo povjerenje. Ostati uz nekog bez obzira na sve znači postati duhovno ljubljen i znati živjeti za ljubav. Tek tada osoba pored nas može rasti, i tada smo zaljubljeni u lik koji mi oblikujemo u toj osobi. Pomoći rasti to je izraz ljubavi, a ne iskoristiti već formirano.

Ljubiti samo nečiju već oblikovanu formu, znači umanjiti tu osobu i usporiti razvoj ljubavi u njoj kao i nama uz nju. Koliko ljudi može biti zahvalno za svoj uspjeh u životu samo onom partneru koji ih je ljubavlju nadogradio i učinio boljim i većim osobama? Veoma malo, rekla bih gledajući medije koji nam najviše serviraju tu racionalnu ljubav bez osjećaja.

Trebamo biti zahvalni ako imamo bar jednu takvu osobu koja oplemenjuje naš život i pomaže nam rasti najprije emocionalno i duhovno, pa zatim i na životnim područjima. Bez emocija ljubav nema puni smisao, bez emocija smo samo oštećena roba u okrutnom svijetu koji osjećaje smatra slabošću.

Racionalnost i emotivnost treba staviti na vagu, oboje je važno ali u životu trebamo i jedno i drugo da bi bili kompletni ljudi i partneri. Treba naći omjer kad se prepustimo nekom odnosu.

Samo na taj način možemo radosno čekati starost uz nekoga i imati na umu da je ljubav u nama jednaka kako u prošlosti tako i u budućnosti, jer ljubiti i biti ljubljen je filozofija srca, a ne razuma.

Ma_daM X