Prihvaćenost kao temelj zajedništva

I reče: “Tko prihvati ovo malo dijete radi mene, mene prihvaća. A tko mene prihvati, prihvaća Boga koji me je poslao. Tko je najmanji među vama, taj je najveći.”Luka 9,48

Zar nismo svi mi djeca Božja, bez obzira koliko godina imali? Ako želimo biti ljubljeni od Boga, biti u Njegovoj prisutnosti, moramo biti kao djeca. Trebamo se vratiti u Njegovo krilo te se roditi iznova u Duhu i povratkom vlastitoj nevinosti srca postajemo dio Njegove zemaljske i nebeske baštine.

Ono osnovno kod prihvaćanja drugih oko sebe jest osjećati za ljude bratsko- sestrinsku ljubav. To znači prihvatiti nekoga tko je od nas drugačije rase, vjeroispovijesti, načina života, izgleda, ponašanja, razmišljanja, drugačije etničke skupine ili političkog opredjeljenja.

To se posebno odnosi na nas kršćane. Na koji način ćemo približiti ljude Bogu, ako ne da ih najprije prihvatimo kao same sebe.

Iz različitosti se na neki način rađa znanje o načinima i navikama života drugih ljudi. Socijalna pitanja svih društava u svijetu ne mogu biti riješena bez solidarnosti, ljubavi i razumijevanja za potrebe različitih skupina ljudi.

Različitost kao takvu treba zaštiti, jer jaki smo samo onda kad smo slabi. Trebamo biti slabi za prigrliti nekog drugačijeg od nas. To je poslanje ne samo svakog kršćanina nego svakog čovjeka.

Kao što se životinja može pripitomiti da svojim instinktima izrazi ljubav, privrženost, odanost tako trebamo i mi ljudi pripitomiti svoja srca za sve one oko nas.

Njegujte zato vrlinu hrabrosti koja će udaljiti svaki strah od različitosti. U svakom čovjeku postoji želja da u društvu osjeti sigurnost, samopouzdanje i povjerenje, da je ljubljen iako je drugačiji. Samo na taj način možemo vidjeti dobro u ljudima i izvući njihovu bolju stranu osobnosti.

Ma_daM X