Smrt kao dar života

Reče joj Isus: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.

I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?

Ivan (11, 25-26)

Zašto na smrt uvijek gledati kao na nešto negativno, nešto loše?

U nekim kulturama u svijetu postoje običaji da se slavi, a ne tuguje kad netko umre.

U kršćanskoj kulturi pak ljudi u više slučajeva tuguju, iako nas naša vjera uči da je smrt samo prelazak u novi život.

Mnogima je život na zemlji patnja, bol i nesreća i smrt je za takve kao prelazak u život svjetla, ljubavi i vječnog blaženstva zapravo spas. Čemu onda tugovati?

Smrt je, dakle u takvim trenucima za osobe koji vjeruju u vječni život ništa drugo nego dar.

Koliko ima starijih ljudi koji su ostali na životu u samom iščekivanju poziva „prema gore“? Bog kao da ih želi u tim zadnjim danima pročistiti, prosvijetliti i pripremiti za Nebo.

Kao što kažu ne umire uvijek prije tko je star i bolestan, nego onaj kojem je došlo vrijeme. Umiru ponekad djeca prije nego roditelji i često ne znamo zašto je tako? Svi imamo neku svoju ulogu ovdje na zemlji, utječemo svi međusobno jedni na druge, a danas kad je svijet postao „globalno selo“ utječe se više nego ikad prije. Stoga nije zlo svaka smrt, kad Bog odluči da je naša misija na zemlji završena On nas poziva k sebi.

Ali ono negativno čega su ljudi boje zove se „Sud“. Nisu svi određeni za svijetlo i to je ono tužno što čeka neke koji su nepripremljeni otišli, znali oni da im je smrt blizu ili ne znali. To je ono što je tužno. Nije tuga umrijeti sretan znajući da ideš od puta boli, na mjesto gdje živi Ljubav. Tuga je umrijeti vezan za ovozemaljsko i otići znajući da ništa od toga ne možeš za sebe vezati i sa sobom nositi.

Gledajmo na smrt kao most prelaska, od grijeha prema čistoći, od ovozemaljske tame prema vječnom svijetlu, od patnje prema vječnom zdravlju, od stanja mržnje koja okružuje svijet prema stanju ljubavi i onda ćemo moći slaviti, radovati se i pjevati osjećajući bezgraničnu radost znajući kamo idemo.

I za kraj citiram stihove našeg pokojnog poznatog pjevača Olivera Dragojevića, kao alegoriju odvajanja od ovozemaljskog:

Odlazim kroz šume sjevera, tu duša mi ne pripada,

Moje note i moj svijet nisu tu u tvojim grudima,

Ne kuca srce ratnika šta bi sve za ljubav da.

Neka naš ispraćaj bude u pjesmi, a ne u suzama, jer da Bog nije htio pobijediti smrt, ne bi nas po Otkupljenju pozvao k sebi.

Ma_daM X