Što bi bilo bitno u nekom odnosu?

Primjećujemo da se među mladima (i onima koji se osjećaju mladi) često postavlja pitanje o muško-ženskom prijateljstvu: vjeruješ li u muško-žensko prijateljstvo? Drugim riječima: vjeruješ li da je moguće nekome muškarcu (dečku) gledati na ženu (curu) kao na svoju prijateljicu, primjetiti u sebi i njoj želju za prijateljstvom? I obratno: vjeruješ li da žene mogu u muškarcu vidjeti, prepoznati prijatelja i mogućnost prijateljskog odnosa?

Možda je to jedno od važnijih pitanja koje su žene svih generacija (i valova feminizma) uopće mogle postaviti, također i dan danas. Pitanje koje većinom postavljaju žene, ali ih onda i mnogi muškarci ne zaobilaze. Ali, ne samo o muško-ženskom odnosu. O prijateljstvu općenito.

Prvo nailazimo na jednu pretpostavku: prijateljstvo koje se u svom nastajanju ne treba staviti u pitanje. Prijateljstvo između žena i prijateljstvo između muškaraca.

Čini se suvišno o tome pitati kao o mogućnosti. Ovisno o tome što smatramo prijateljstvom, naravno. Na pitanje o nestajanju ili prestanku prijateljstva još ćemo se vratiti.

...

Ako ostanemo pri onome što je više-manje jasno i prvotno u tumačenju prijateljstva kao obostrane naklonosti i sviđanja, međusobnog upoznavanja, razumijevanja te duhovnog i djelatnog povezivanja, čini se sasvim normalno da takvo prijateljstvo uspostavimo s onima s kojima provodimo dovoljno vremena. S onima koji su tu – pokraj nas, blizu. Točnije, s nekima od njih.

U tom kontekstu ne radi se o trenutnom raspoloženju duše ili o jednom susretu preplavljenom emocijama nego o zajedničko provedenom vremenu u mnogim susretima i događajima života. I to onim suživotom koji oplemenjuje i obogaćuje nutarnji svijet jedne osobe samim time što doživljava da je shvaćena i prihvaćena od one druge. To se ne može postići u bilo kako zajedničko provedenom vremenu. I činjenica je da takvo prijateljstvo nije ostvarivo bez neke vrste zalaganja. Ne može se nikome nametnuti ni zapovjediti. Među nekima se lakše i brže uspostavlja, to da, ali u svakom slučaju se u potpunosti ostvaruje ili dozrijeva malo po malo uključujući obostrani angažman.

Veličanje prijateljstva u nekom odnosu možemo naći u naučavanju i spisima tolikih filozofa u povijesti filozofije. Veličinu prijateljstva otkrivamo i u umjetničkim djelima i mitskim prikazima doživljaja nekog pojedinačnog prijateljstva koje potvrđuje sveprisutno ljudsko iskustvo potrebe imati prijatelja. Napokon, važnost za nas same naslućujemo u konkretnom vlastitom traganju za pravim prijateljem i provjeravanju onih za kojem mislimo da to jesu. Upravo se tzv. pravom prijateljstvu najčešće pripisuju moralni pojmovi vrlina poput odanosti i vjernosti, koje se i ne znajući obostrano očekuju. Imamo li (već) iskustvo takvog prijateljstva? Prijateljstva u kojem se obostrano ostvaruju vrline? U kojem se djeluje moralno?

Govor o prijateljstvu može se preoblikovati u etički govor o onome htjeti (moralno) dobro drugome, imati i dijeliti to dobro s nekim drugim.

...

Prijateljstvo će stoga nadasve cijeniti oni koji u odnosima među ljudima, potražujući i moralne vrijednosti, u njemu prepoznaju jedinstvo s osobama istog životnog usmjerenja, jednakih moralnih stavova i zajedničkog djelovanja.

Vrijednost takvog prijateljstva se među nama i danas neprekidno uzdiže kao cilj i smisao zajedništva, uspostavljanja nekog bliskog odnosa s drugim čovjekom.

...

Oni koji ovako protumačeno prijateljstvo dožive u odnosu pa i sa samo jednom osobom tu spoznaju i tu osobu ne mogu izbrisati iz svojeg sjećanja pa makar bili na koji god način tijekom života odvojeni. Zadovoljstvo postojanja te druge osobe i osobnog poznavanja utječe na življenje sa svima ostalima u nekom društvu. Utječe na sve one odnose koji su nezaobilazni, nametnuti ili prihvaćeni iz bilo kojih razloga (obiteljski, rodbinski, poslovni). Moglo bi se reći da je zadovoljstvo zbog postojanja te druge osobe – prijatelja – ili uspostavljenog odnosa s tom osobom jedan dovoljan razlog zadovoljstva vlastitim postojanjem.

Zašto onda toliko nezadovoljstva u našim međusobnim susretima i odnosima?

Ili nismo zadovoljni postojanjem vlastite osobe jer još nismo pronašli osobu koja bi zadovoljila spomenutu potrebu za prijateljstvom, ili jer je suprotnost opisanom pojmu prijateljstva toliko prisutna u našem životu (ili u našoj svijesti) da odbijamo osobu koja bi je mogla zadovoljiti (ili neke osobe – možda ih može biti i više).

Nameće se i pitanje je li spomenuta suprotnost u nama ili u drugima oko nas. Za prijateljstvo je ipak potrebna uzajamnost ili barem spremnost na nju...

Ako je prijateljstvo moguće samo u uzajamnom odnosu, i ako smo ga sposobni (do)živjeti, zar ćemo ignorirati činjenicu da smo sposobni i za neprijateljstvo i da to neprijateljstvo za sobom povlači nezadovoljstvo (postojanja)?

Bolje ako ju ne ignoriramo!

Ipak, pokušajmo prije hvatanja u koštac s tim iskreno odgovoriti na pitanje koliko smo zadovoljni sami sa sobom i s onima koje zovemo svojim prijateljima.

Pokušajmo iskreno odgovoriti jesmo li i koliko smo sretni svojim životom.

Ukoliko jesmo zadovoljni vlastitim postojanjem (ili barem to mislimo) pogledajmo malo pobliže koji bi prvi razlog tome mogao biti. Može li se razlog tome naći u osobnom prihvaćanju sebe same kakva jesam uistinu i zato što postojim i/ili u tome što me netko prihvaća takvom kakva jesam i zato što jesam?

Ako nisu isključivi, ovi razlozi će biti dostatni da, kao međusobno povezani i uvjetovani, naše zadovoljstvo sobom učine trajnijim, stabilnijim i očitijim drugima.

Je li to zadovoljstvo –zadovoljstvo naših osjeta, osjećaja, strasti? Ili poznavanja činjenica, spoznaja, znanja, intuicije; istine o sebi samima? Je li istina o meni razlog mog zadovoljstva sobom?

A može li se ono što je danas istina o meni sutra promijeniti? Jesam li ja u istini i istinita i onda kada se mijenjam mijenjajući svoje stavove, način mišljenja i ponašanja?

Želim li se ja uopće mijenjati (fizički, psihički, duhovno)? Zašto? Trebam li to?

Potvrdan odgovor na to pitanje imati će ona osoba koja zna da se živjeti uvijek može na bolji način i da čovjek u svemu uvijek može biti bolji.

Neminovno ćemo se mijenjati u svom postojanju i starenju. Ali te promjene mogu imati pravac na koji se može utjecati. Većinom smo svjesni mogućnosti utjecaja, ako smo svjesni svojih potencijala. Također imamo i neka očekivanja od samih sebe. A naše želje su usmjerene na neke mogućnosti da se i ostvare. Ponekad želimo nešto što (još) ne možemo ostvariti te padamo u frustracije koje bi se mogle na različite načine manifestirati. Ali od svega onoga što možemo ostvariti – nešto ćemo zaista žarko i željeti. Ostvarenjem tih želja bit ćemo –možda – još zadovoljniji i ponosniji. Sretniji.

Možda.

A možda i nećemo.

Ovisno o tome koji je sadržaj naših žarkih želja. I koliko će (koga) to ostvarenje koštati.

Jer ono što mogu a da to i želim biti (makar još nisam takva!) također je ono što i meni i drugima pokazuje istinu o meni.

Vidljivo ponašanje često ukazuje na neke naše navike, imamo li ove ili one vrline i mane. Trud oko vlastitog ponašanja pokazuje kako stav i dobra volja mogu (pre)oblikovati ili učvrstiti ono što smatramo vlastitim karakterom i svojom osobnošću. Istina o osobi upravo je ono što se ona trudi biti, a taj trud kad tad će nešto postići, realizirati, oblikovati.

Nije li tako da je utješno kada znamo da je dobra volja ono što je istinito u našim naporima, trudu, ponašanju čak i kada to drugi možda ne vide? Možda je upravo to kao nakana ono najmanje vidljivo a zapravo najutjecajnije i –u svim društvenim odnosima –krajnje odlučujuće za neko zajedničko postignuće. Jer nisu svi društveni odnosi koje možemo imati prijateljski odnosi, niti trebaju biti! Ali u svim odnosima ipak se nešto dobro nekome treba očitovati, da se ne zadrži (samo) na dobroj nakani.

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)