Božja volja

Govor o Božjoj volji je usko vezan i uz govor o našoj slobodi.

Ono što činimo po svojoj volji činimo u slobodi, a ukoliko smo i svjesni toga onda je ta sloboda teža (onda smo u odgovornosti koja je moralno veća što smo više voljniji i odlučniji nešto činiti).

Mogli bismo pasti u zabludu i smatrati da je vrhunac znanja o pravoj ili potpunoj slobodi, sartrovski rečeno, ona sloboda na koju smo osuđeni.

Mogli bismo i dalje to misliti, jer na neki način možda osuda i predstoji onima koji slobodno prianjaju uz ono što nije dobro.

Naravno da smo kao ljudi osuđeni na slobodu koja je teret odgovornosti ako u startu odgovornost smatramo odgovornošću u negativnom smislu. Tada je odgovornost zapravo krivnja, krivica. Krivica je kao takva zbog negativnog utjecaja koji vršimo na druge. I dandanas se zna reći da su, npr., neki roditelji odgovorni za loš odgoj svoje djece (kao nešto što nije dobro za djecu i njihov duhovni ili moralni razvoj i napredak). Teret na duši je teret krivnje, grižnje savjesti. Ispravnije ili preciznije bilo bi reći da je u tom slučaju sloboda (volje) zapravo bila ono što nije oslobađajuće za dušu ili duh (i tijelo).

...

Sloboda (jednog dijela našeg bića, našeg života) koja ne dovodi do druge ili drugih sloboda – zar je zaista sloboda?

Zar nije ta riječ danas previše izmanipulirana i obojena različitim izvedenicama koje su se udaljile od smisla postojanja tog pojma i nazivlja?

Zloupotrebe riječi, kao i bilo čega drugog u životu, samo unose zbrku, jaz i zaborav.

Sloboda koja se otkriva u slobodnom voljnom opredjeljenju može osloboditi one potencijale u nama koje ništa drugo na ovome svijetu ne može zamijeniti. Može, ako je usmjerena na ljubav, ljubav kao Boga koji je izvor ljubavi i slobode.

Samo ona ljubav koja struji iz izvora Božje volje može napojiti kao izvor voda i dotaknuti druge da ih očisti (kao struja koja vraća Bogu, a onda i drugima i samima sebi). Takva ljubav je zapovijed, jer ono zapovijedano treba se i izvršiti. Isus nam zapovijeda ljubav – ljubiti (djelima) jer zna da po izvršenju i mi dobivamo ono što nama treba.

Što će nam sloboda, ako nemamo ljubavi? Što će nam sloboda za ljubav, ako Ljubav još nismo otkrili?

Ljubav kao odnos znači djela (koja su voljom usmjerena na dobro koje se drugome i sebi daje i uzvraća). I makar znamo da Boga ne možemo mjeriti ljudskim mjerilima, ipak možemo naslutiti kako je ovaj ili onaj primjer dobrote i ljubavi nekog čovjeka nešto što potječe od Boga.

...

Kao što smo naslutili da se Božja volja ne može uspoređivati s našom, trebamo u to još malo prodrijeti. Ne možemo Boga uspoređivati s našom zlovoljom, ali usporedo sa svojim dobrovoljnim (dragovoljnim) prilozima možemo po sličnosti misliti o Bogu koji je neprekidna darežljivost i velikodušna ljubav (međusobno darivanje između osoba Presvetoga Trojstva i sebedarje prema nama).

I kao što je naša sloboda u voljnom odabiru i razumnom odlučivanju tako je i odgovornost za naše postupke u odgovoru pred drugima (pa čak i ako ne odgovaramo pred zakonom).

Istinska odgovornost koja je na naše i tuđe dobro može se shvatiti kao ispunjenost srećom. Može se zvati i smisao slobode.

Ljudska sloboda je nešto božansko ako je sloboda za slobodu, sloboda za ljubav, sloboda za dobro. Oslobođenost od bilo koje vrste zla (zablude i grijeha) za slobodu i slavu djece Božje, za odgovornu slobodu koja iz dobre riznice iznosi dobro i na taj način ispunja smisao svoga postojanja.

Dobra volja kroz dobra djela čini duše uistinu dobrim dušama (ovoga svijeta).

...

„Borite se ući na uska vrata“ govori nam Isus koji zna kako je prostran put koji vodi u propast, a uzak put koji vodi u život. Upozoreni smo da je život borba (volja).

Boriti nam se ući u Život (Kraljevstvo Božje) – mir u srcu, pravi mir savjesti, osjećaj ljubavi (koji ne završava u sebičnom razočaranju nego je moralni i vjerski osjećaj za dobro, za prepoznavanje Božje prisutnosti).

Ponekad je teško prikloniti se tuđoj volji, pogotovo ako se radi o osobi kojoj nije stalo do nas, koja nema dobre ili ispravne namjere i stavove ali ima pravo ili moć to tražiti od nas (kao npr. u sitnicama na poslu koje se čine nepotrebne za uspješno okončanje postupka). Ako ne traži od nas nešto protiv vjere i naše savjesti, pokušajmo činiti to na način koji neće izazivati rat (iz kojeg neizbježno izlaze i ljudske žrtve, pogotovo nedužne).

Kada se radi o pitanjima našeg duhovnog života, vjere i Božjih i crkvenih zapovijedi onda je legalno i legitimno tražiti Božju volju gdje nam se ona direktno pokazuje.

Tražimo li i (kako) slušamo svećenike (prije svega papu i biskupe)?

Slušamo li pažljivo što nam govore u javnom (i službenom) propovijedanju? Pazimo li na ono što nam govore u četiri oka – da je u skladu sa svećeničkom službom koju obnašaju, s (Učiteljstvom i) Crkvom kojoj pripadaju po vjeri i sa Evanđeljem koje se živi po Isusovom primjeru (i poslanju)?

Čujemo li (s njima) ozbiljno Božji glas u ispovijedi i duhovnom razgovoru?

...

Isus je rekao da neće u nebesko kraljevstvo uči svatko koji mu govori „Gospodine!“ nego onaj koji vrši volju Boga koji je na nebesima, Oca koji je uzvišen nad sve zemaljske stvari.

O tome se radi, da molimo za ispunjenje Božje volje u našem životu, ali sa zahvalnošću.

Kada spoznamo Božju volju, ispunimo je s povjerenjem i predanošću.

Molimo pomoć Duha Svetoga u svakodnevnim (ili redovitim) situacijama. U molitvi ćemo prepoznati (novu) priliku.

Prepoznamo li znakove u onome što se događa u svijetu i prihvatimo li konkretne savjete koje dobivamo od crkvenih autoriteta koji nas okružuju, (za napredovanje u duhovnom životu) prilike će se već stvoriti.

Pitajmo se iskreno koliko smo ozbiljno shvatili tuđe savjete koje smo dobili od svećenika (ispovjednika) koji nas poznaju te zašto i kako smo ih protumačili. Jesmo li znali prepoznati Božju volju u onome što nam se možda i ne sviđa (ili u onome koji nam se baš i ne sviđa), pogotovo u razgovoru s osobom koju smo sebi izabrali za pomoć u duhovnom životu. Pitajmo se koliko smo brzi, tankoćutni, čak i ljubazni i zahvalni u tim situacijama. Pitajmo se zašto nam se nešto ne sviđa (ili sviđa).

Ako se i pokazujemo spori ili svojeglavi, sumnjičavi, neraspoloženi ili u neznanju – ne čudimo se sami nad sobom (niti se drugima čudimo) jer takva je sklonost (svih ljudi), takvi smo ako smo sami sebi prepušteni.

Zato nam je i potrebno da nas drugi na bolje uporno pozivaju.

Zato je i potrebno da (koji put) preko svoje volje prelazimo, i Božju volju (kao proroci, ne novog doba nego novog života) svijetu (javno) obznanjujemo.

...

Elena Petrić