Dobra volja

„Budi volja tvoja“ ‒ molimo svaki put kada molimo molitvu Oče naš.

Znači li ta volja neki prohtjev? To bismo možda mogli pomisliti zbog iskustava koje imamo u odnosima s nekim ljudima. Često u negativnom smislu čujemo da se za nekoga kaže da provodi svoju volju, misleći time da ne uvažava tuđe mišljenje. Takav samovoljan prohtjev često se povezuje s onima koji su na vlasti, na nekoj poziciji da mogu provoditi (ili zahtijevati) isključivo svoju volju.

Može li se Božja volja s našom (ljudskom) uopće uspoređivati?

Vjerujemo li uistinu da je Bog dobar? Jer ako vjerujemo onda ćemo biti svjesni i toga da nije Bog onaj koji je slika nekog čovjeka, nego je svaki čovjek slika Boga upravo kao čovjek (kao onaj koji ima snagu volje).

Da, svaki čovjek ima svoju volju. Svatko u sebi ima svoju volju, svoje srce, svoj razum. Svatko od nas misli sam, osjeća ovo ili ono, odlučuje se na nešto.

Primjećujemo prije svega o sebi da imamo tijelo (osjete) i dušu (da uz osjećaje imamo i neko htijenje i stremljenje, ali i razum jer o tome mislimo i to shvaćamo).

Obratimo pažnju na moći naše duše, moći našeg razuma i naše volje. Ukoliko s Crkvom slijedimo nauk sv. Tome koji je na svoj način pokušao objasniti kako je naša duša duhovna ili razumska, unatoč tome što je čovjek nerazdvojivo i tijelo i duša (kao jedna osoba), promislimo malo o važnostima svih moći koje spadaju u djelatan život čovjeka koji upotrebljava i svoj razum da spozna Boga i svoju volju da slobodno prione uz njega.

Upravo jedinstvo djelovanja razuma i volje čini jedinstvo našega života kao života transparentnosti, autentičnosti. Ipak, često mislimo jedno, hoćemo drugo, a činimo treće.

Teško je biti u društvu dvostrukih pravila bez licemjerja, bez skandala, bez podvojenosti kao i bez korupcija. Teško je priznati da je odnos jednog čovjeka prema drugome slika odnosa prema Bogu.

Ukoliko usmjerenost svih moći duše i tijela ide putem izgradnje dobrog odnosa, osim razumske spoznaje dobrog Boga i volja će biti jača i bolja. Putem otkrivanja (izvorne) dobrote čovjek postaje proziran - živa slika Božja. Izvorna slika često je nevidljiva golim očima, ali vidljiva slika je ta koja nas čini drugima više li manje privlačnima.

No što i koga privlači naša (tvoja i moja) slika? Je li u našoj duši raspad sistema? Vodi li nas uopće promišljanje o sebi do Boga?

Ta Bog je Jedan – jedinstvo u sebi, sklad, red, uvijek isti! I Bog je naš, jer nas voli (svejedno volimo li mi njega). Zapravo, ispravnije bi zato bilo reći da smo mi – njegovi.

...

Zanimljivo je uočiti kako se u glagolu voljeti krije imenica volja.

Volja je nešto ključno za nas, za naš život i za našu vjeru (za odnos s Bogom!). A u tom smislu uočavamo da je čovjek može imati dobru ili zlu (ili ponekad dobru, a ponekad zlu).

Božja volja koja je dobra oduvijek i zauvijek (i kao izvorna slika našeg postojanja) – Božja volja je neopoziva ljubav! Bog hoće samo dobro, istinsko dobro za svakoga od nas.

Bog može sve što hoće, Bog može (i hoće) voljeti nas, ali ne može voljeti umjesto nas. Naša volja u potpunosti pripada nama, ona je zaista slobodna. Slobodni smo voljno ili ne(voljko) na nešto pristati, nešto prihvatiti ili odbiti (nešto učiniti ili ne učiniti). Ali našu trenutnu volju moguće je i opozvati. Sliku o sebi možemo mijenjati.

Upravo pokazujući nam svoju volju za uzor, Bog nas nagovara na dobru volju i na dobra djela.

Znamo li da to čini na razne načine svakome od nas, kao što je i činio (našoj ljudskoj zajednici) od postanka svijeta? Preko ljudi – pravednika, Sv. pisma, židovskog naroda pa sve do svog dolaska u Isusu Kristu, Bog traži čovjeka.

Bog traži čovjeka, a da čovjek ne traži ni sebe (a kamoli Boga). Bog traži svakoga čovjeka jer je svaki u sebi Božji čovjek, a da to možda niti ne zna.

...

Bog nije čovjeka izgubio iz vida, nego je čovjek izgubio pridjev Božji koji mu je Bog darovao kako bi se nakon svakog odlaska i lutanja mogao vratiti doma. Bog traži odsutnog čovjeka, koji ne zna za sebe jer se udaljio od Boga.

Naš svijet se raspada kada ne znamo za Boga, pa makar i mislimo da znamo sve što se tiče (vjere u) Boga. Svijet propada jer se gomilaju ljudi (čovjek do čovjeka) koji ne znaju ni da Bog zna bolje niti da znanje nije najveća moć (već je to njegova – ljubav).

Svemoguć je Bog. I njegova volja – dobra je. I – djelotvorna.

...

Zbog objave svoje volje u Isusu, objave ljubavi Isusa Krista, i danas Bog obznanjuje svoju volju po onima koji su Drugi Krist u svijetu.

Sv. Katarina je govorila o svećenicima kao o kristima, a što je s imenom kršćani koje danas (svi kršteni) nosimo? Poopćavamo li ili razvodnjavamo svoje ime kako se ne bi raspoznala osobna dimenzija odnosa koji imamo s čovjekoljubivim Bogočovjekom (Isusom)?

Gdje je nestala sloboda gledanja Boga, gledanja licem u lice? U nevolji Boga ili čovjeka?

Nevolja nije u pomanjkanju pogleda nego u zloupotrebi slobode koja (pr)osuđuje Boga. Nevolja je za čovjeka koji (o)sudi Boga i drugog čovjeka a da ne misli kako je ljubav spremna za druge – krenuti na put i podmetnuti svoja leđa.

Zar je teško zbrojiti dva i dva i prepoznati u ljudskoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio i predao sebe za nas? Zar je tako teško (u uskrsno jutro koje sviće) prepoznati pogled voljenoga?

Iako bolno, ne znači da je i preteško. Pogled se muti i kada je oko suho kao i kada je suzama preplavljeno. Nakon što se isplaču suze, oči se otvaraju i već na prvi pogled ‒ zaljubljuju. Uzvraćanje pogleda je za otkrivanje ljubavi – presudno.

Voljeti i ljubiti kod Boga je jedno te isto.

Jer Bog je ljubav, mi to (još) nismo.

Samo svojom voljom možemo (voljeti i tako) naučiti Božjom ljubavlju druge ljubiti.

...

Teško je ljubiti onome tko od drugih prima samo osude.

Još teže je ljubiti onome koga vlastita savjest osuđuje.

Teško je susresti ljubav tamo gdje razum samuje.

Ali moguće je prepoznati onoga pravoga koji ne osuđuje (jer zna za Boga i maloga čovjeka koje poštuje).

Isus ne osuđuje. Kao Sin Čovječji nije došao da sudi svijetu nego da se svijet spasi po njemu.

Nije lako prepoznati Boga ljubavi onome tko još nije čuo za Isusa.

Ali kao što je moguće naći ljubav svoga života tako je moguće naći i Začetnika i ljubitelja života, života kao dara Božjega.

Moguće je ugledati Uskrsloga koji je umro i ustao iz groba (i zaborava).

Čini se nemoguće, ali nije. Ako se iz ljubavi za nekog (ili za nekim) umire.

Samo nas je Isus do kraja ljubio (i umro za sve nas grešnike).

I uskrsnuo je. I živi.

O našoj (dobroj, slobodnoj) volji ovisi hoćemo li i mi (povjerovati i živjeti) – živjeti od njegove ljubavi.

...

Elena Petrić