Dakle...?

...

Što se to onda odnosi na našu seksualnost, na našu ženstvenost? Zar ono što se lijepi za feminizam?

Ima li to ikakve veze s ljepotom tijela?

Možemo li govoriti o seksualnosti žena a da taj govor bude više od govora samo o našem spolu, seksualnim porivima ili odnosima prema muškarcima?

Kako čistiti dušu od onoga što je onečišćuje, kako čistiti srce od onoga što privlači prema onome što onečišćuje, kako čistiti tijelo od onoga što onečišćuje na način da oduzima dostojanstvo (koje ima kao tijelo čovjeka nerazdruživo povezano s dušom)?

Koji su čisti gledaju čisto; kojima je pogled mutan vide mutno, nejasno, vide stvari drukčije nego što jesu. Drugim riječima, koji imaju iskustvo nečistoće – a imamo ga svi koji barem ponekad gledamo reklame, oglase, novine, televiziju (gdje se nudi i prodaje nečistoću kao nešto posve ljudsko, a to ipak nije) – da, svi koji imamo iskustvo manipulacije pojmovima čistoće i nečistoće trebamo se boriti za čišćenje i za čuvanje čistoće. A da bismo se pošteno i učinkovito borili trebamo stvari nazvati njihovim pravim imenom. Prije svega dohvatiti istinsko značenje pojmova čovjek i ljubav.

Čovjek – žena i muškarac – tj. svaka osoba je čovjek upravo po tome što ima i duhovnu i tjelesnu dimenziju, ali ako se naglašava samo jedna upada se ili u podcjenjivanje ili u precjenjivanje (vlastite) osobe.

A ljubav, ljubav je više od osjećaja. Ljubav je i odluka. Ljubav je više od odnosa koji mogu uspostaviti žena i muškarac, više od tjelesnog odnosa koji mogu imati žena i muškarac. U govoru o čistoći tijela mislimo upravo na mogućnost odnosa koji se može ostvariti kroz ljubav i koji osposobljuje tijelo i dušu da ne povrijedi ljubav koja je više od tog odnosa (koji je ostvariv ili već ostvaren).

Čistoćom se borimo (o)čuvati svoje i tuđe tijelo i dušu od povreda (i to prije svega požude; požude kao sklonosti na grijehe bludnosti, nevjernosti, varanja, razaranja tuđih veza, i svega ostalog što iz toga proizlazi). Čistoća je odgovor na sve ono što nabraja sv. Pavao u Poslanici Galaćanima kao djela tjela (a to su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično).

Razlikujemo od tih djela djela duha. I to samo zato što se tijelo po zakonu tijela okreće protiv djela ljubavi na koja se odlučujemo duhom, tj. razumnim pronicanjem istinskih potreba svake osobe. U spomenutoj Poslanici čitamo o plodovima Duha koji nisu ništa drugo nego vrijednosti koje se ostvaruju odlukama (a prema sv. Pavlu Duh Božji nas njima obuzima). Čista djela duha su, dakle, ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.

Jer bez (nekih) tjelesnih užitaka čovjek može (pre)živjeti, može sretno živjeti; ali bez duhovne snage, bez duhovnih vrijednosti ne može. Te vrijednosti dohvatljive su svima kroz kreposti, ukoliko zaista imamo (ili tek želimo imati) kreposti, ukoliko se zaista trudimo oko njih.

Čistoća duše i tijela podrazumijeva život kreposti koje život čine vrijednijim, zaslužnijim i sretnijim nego što bi ga to učinilo samo udovoljavanje tjelesnim nagnućima i užicima, pa i toleriranje tih nagnuća bez kritičkog promišljanja o istim.

...

Čistoća je dio „kreposti umjerenosti koja ide za tim da razum upravlja strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti“ (prema Katekizmu Katoličke Crkve, br. 2341). Ne stoga što bi strasti ili osjećaji trebali biti izgubljeni, zanemareni, vrednovani kao loši. Sve moći našeg tijela i duše – a to su i strast i osjećaj i razum i volja – po onome čemu smjeraju biti će nešto dobro ili loše (za nas). Dobro ako smjera na ljubav (Božju – jer Bog je ljubav) ili zlo ako smjera na ono što ju vrijeđa (ako vrijeđa Boga). Upravljati strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti ne znači sputavati ih, zanemarivati ili iskorjenjivati – to bi samo dovelo naš duh i psihu do bolnih frustracija. Upravljati strastima ne znači da čovjek treba biti racionalno hladan (nezainteresiran) i osjećajno indiferentan (ravnodušan). Čistoća kao upravljanje sobom pridonosi emocionalnoj ravnoteži i zrelosti. Ljudski osjećaji i ljudska ljubav (ljubav među osobama) nije samo eros – seksualna težnja koju se ili stalno kontrolira ili joj se daje maha bez ikakvih granica i mjera. Krajnosti nisu nikakva rješenja. Potrebno je uvijek iznova priznavati smisao, ljepotu i vrijednost ljudske seksualnosti i tajnu spolnosti, a da se istovremeno prizna i slabost, sebičnost, taština i ispraznost koje su također dio našeg tjelesnog života i poriva po kojima smo često u svom srcu prazni, nezadovoljni, zbunjeni, podijeljeni, izgubljeni, razočarani i poraženi. Ako seksualnost ne stavimo na mjesto koje priliči dostojanstvu ljudskog života onda nam niti nikakva samokontrola neće moći pomoći a da ne upadnemo u neki drugi porok (pogotovo onaj oholosti).

Čovjek nije beskorisna strast kako nam predočuje Jean-Paul Sartre. Čovjek je sposoban sebe drugome priopćiti i dati. Iskoristiti svoju životnu strast (ili strast za životom). To je ljubav – darivanje sebe. Darivanje – za (ili na) neko dobro. A čovjek se može darivati već prema tome na kakav život ljubavi se opredijelio, već prema tome o kakvom životu čistoće se kod njega radi.

Čistoća se živi kao sveta čistoća u različitim okolnostima, u svakoj okolnosti na drugi način. Ipak se radi o čistoći – mladenačkoj, bračnoj, apostolskoj...; tj. prije braka, u braku, u celibatu. Sveta je ako je autentična u onome što ju čini svetom, ako je u skladu s ljubavi prema Bogu, bližnjemu i vlastitoj osobi – jer ljubav nikome ne čini štetu, ljubav nikome zla ne čini, kako ju pojašnjava sv. Pavao.

Seksualnost postaje osobnom i stvarno ljudskom kad je integrirana u odnos osobe s osobom, u potpun i vremenski neograničen uzajaman dar muža i žene, sažima nam Crkva svojim Katekizmom.

Tako je čistoća pretpostavka za pravu ljudsku ljubav (koja je uvijek od Boga i na koju smo sposobni jer nas je Bog stvorio da i primamo i dajemo ljubav), ali čistoća je pretpostavka i za nadnaravnu ljubav (koja je ljubav za Boga i po kojoj smo sposobni doživjeti da je blaženije davati nego primati).

Nadnaravnom ljubavlju želimo dobro ne samo za sebe nego i za druge, za sve – zbog Boga i njegove slave koju mu iskazujemo čineći dobro drugima u njegovo ime, u ime Isusovo.

Isus Krist nas je osobno pozvao na (čistu, lijepu) ljubav koja je u svemu što je on činio ostavila (svjetlucavi, sjajni) trag.

Znamo dakle što je i nama činiti.

Ukoliko smo spremni nadahnjivati se onim što je zapisano (o njemu) u Evanđeljima.

...

Elena Petrić