Što s feminizmima?

Kome je danas posebno stalo do proučavanja teorija ovih ili onih –izama?

Čitajući ove ili one vijesti društvenih događanja kod nas i u svijetu ponekad ih povezujemo s nekim teorijama –izama. I onda pretpostavljamo da su baš te i takve teorije utjecale na način mišljenja pojedinaca, pripadnika nekih skupina, prethodile postojanju nekog društvenog pokreta ili jednostavno zahvaćale određene struje mišljenja i pogodovale živim filozofskim raspravama.

Zašto čitati o povijesnom tijeku onoga što danas nazivamo feminističkom misli? Zašto razmišljati o razlozima nastajanja feminističkih pokreta i njihovim postignućima?

Zasigurno je zanimljivo proučavati povijest i konkretne povijesne ličnosti. Uvijek nešto iz povijesti možemo naučiti za sadašnjost. Uvijek možemo razmišljati o potrebama ljudi našega povijesnog trenutka, o potrebama ljudske duše, o osobnim željama i o ispravnosti odluka koje donosimo u svakodnevnom životu. Nekome će to biti dovoljno. Ne svrstavajući se u niti jednu feminističku grupu, ne ulazeći u niti jedan društveni pokret, ne pripadajući niti jednoj političkoj skupini. Netko će naprotiv vidjeti smisao proučavanja neke feminističke teorije kako bi ušao u dinamiku društveno-političkog zbivanja, što je svakako bolje nego sudjelovati u tom zbivanju bez promišljanja i bez zauzimanja stava naspram onoga što su drugi domislili.

U nadolazećoj seriji članaka nećemo prepričavati povijesni tijek niti nabrajati osobe koje su utjecale na postojanje određenih društvenih pokreta ili su kroz pripadnost tim pokretima utjecale na društvene strukture, državne aparate, pravne sustave, filozofsku misao, mentalitet, društvo u cjelini. Nećemo gledati iz prizme niti jednog od onih feminizama koji danas postoje u svijetu. I to ne stoga što bi ih trebali zanemariti nego stoga što je prvenstveno njihovo miješanje i kombiniranje ono što prožima našu svakodnevnicu i zaista oblikuje naše međusobne odnose.

Dokle god imamo potrebu komentirati prosvjede, raspravljati o zahtjevima određenih udruga, pozivati se na javne izjave određenih predstavnika te davati svoja mišljenja o smislenosti ili besmislenosti tuđih, pokušajmo shvatiti zašto (moje osobno ili nekog drugog) trebanje i htijenje uopće postoji. Zapravo, pokušajmo shvatiti kako postoji ono nešto što u sebi često zatomljujemo, čekajući i puštajući da prođe kao samo od sebe. Nešto od toga pokušavamo mijenjati, u najmanju ruku rekonstruirati, spoznati pa svjesno ostaviti iza nas. Nešto želimo sačuvati i zadržati, usvojiti kao posve vlastitu stvar koja vodi naša djelovanja.

Što je to u nama razlog trebanja i htijenja otkrivanja smisla postojanja, postojanja bilo čega i bilo koga na ovom svijetu, i svijeta samoga? A da i ne spominjemo smisao osobnog, vlastitog postojanja...

Je li potreba i želja za otkrivanjem tog smisla zaista negdje duboko u svakom čovjeku?

Pitajmo se o smislu koji povezuje razum i srce, stav i djelovanje, teoriju i praksu u svom životu. Pitajmo se o smislu, postoji li za mene? Postoji li smisao u mom životu?

Nekada i nekima je smisao u životu objašnjavati i priželjkivati besmisao. Ipak, smisao je ono čemu dajemo prioritet, prvenstvo. Prioritet u mislima, riječima i dijelima. To je onaj dio nas koji se ponekad niti ne može niti ne treba izreći, protumačiti. Jednostavno je tu negdje. Negdje u nama. Kao ono što se nalazi najdublje u našim osobama, u onome što zovemo nutrinom, nutarnjim čovjekom ili središtem vlastitog bića.

Ne zovemo to nikakvim –izmom. To je jednostavno to što jest. Smisleno – za nas. Kada krenemo to opisivati, nećemo moći izbjeći da nešto izostavimo ili opišemo nedostatno. Ali možda bismo svejedno trebali to učiniti. Možda bismo trebali podijeliti to s drugima. I biti spremni čuti što drugi o tome misle.

...

Tko bi mogao do u tančine ispričati (zapisati) sve o feminizmu i njegovim vrstama? Tko bi mogao i smio pričati o (nekoj) ženi?

Eto, ovdje će se samo pokušati (ali ipak odvažno) približiti toj temi. I to otkrivanjem jednog smisla iz nutrine; pogleda na (bilo koju) ženu –pogledom u samu sebe.

...

Živimo u XXI. stoljeću, u vremenu koje se naziva četvrtim valom feminizma u svijetu.

Iza sebe imamo dugu povijest raznoraznih diskriminacija žena, prvenstveno u javnom i pravnom društvu, a to onda znači i u osobnim životnim pričama s kojima se svaka žena na svoj način suočavala ili mirila.

Nastanak ideologija feminizama kao javnog govora i mišljenja zbio se u XVIII. stoljeću, i s obzirom na taj nastanak svoje političko djelovanje u svijetu započeli su prvi feministički pokreti. Logično. Feminizam se tada povezao s liberalističkom i socijalističkom teorijom. Želja za slobodom dobila je konkretni izraz u otkrivanju želje za slobodnim sudjelovanjem u javnom prostoru, u društvenom zbivanju i znanstvenom istraživanju. Prvenstveno –u osobnom razvitku kroz obrazovanje.

Obrazovanje kao takvo značilo bi pružanje znanja koje je potrebno za istinsku slobodu duha. Takva sloboda pruža ono nutarnje zadovoljstvo imati jednako pravo i jednaku mogućnost biti komplementarni dio društva, raditi neke stvari jednako kao i muškarci u tom istom društvu. Za to je skrivena želja mnogih žena našla svoj put od srca do usta, do javne rasprave. Rasprava je utrla put zahtjevima za ostvarenjem prava, ženskih prava. Tražilo se pružanje mogućnosti pristupa obrazovanju (koje su imali muškarci) i mogućnosti ulaganja znanjem (u ono što je primjena znanosti i napredak ljudskog društva u cjelini). Početak svega bilo je zahtjevanje prava žena na glasovanje te ravnopravnost u punom pravnom smislu riječi.

Taj prvi nalet ili val je, dakle, donio ženama ne samo onaj pozitivan osjećaj da se nešto mijenja (ne bi trebalo biti sumnje da ponekad i kod ponekih ipak nije bio pozitivan) već i osjećaj uspješnosti pothvata i promjena, barem u nekim nastojanjima.

Unatoč svemu, socijalne norme nisu se toliko mijenjale, mentalitet društva nije se baš znatno promijenio. Osjećaj nezadovoljstva kao da se vratio još intenzivniji (realan osjećaj koji prati disbalans između potvrđenih pisanih propisa i zakona s jedne, te njihove stvarne primjene s negodovanjem s druge strane). Taj osjećaj kao i činjenica neshvaćanja, protivljenja i odmaka u društvenim konvencijama i svakodnevnim međuljudskim odnosima bili su znak otužnog stanja u kojem su zahtjevi mnogih žena ponovno podigli prašinu. Tzv. drugim valom feminizma pokušali su se stoga s još većim žarom ostvariti.

Možda su želje i zahtjevi u nama ponekad tako jaki da ruše sve prepreke i poduzimaju sve mjere kako bi se ostvarili. Možda je i drugi i treći val feminizma stavljajući naglasak na seksualnu revoluciju i razlikovanje spola i roda pokušao omogućiti svakoj ženi da (ono što su neke željele a nisu mogle ostvariti) postigne priznanje da kao žena može biti ono što želi i/ili misli da treba biti? U tom smislu svaki pokušaj izraza želje bio bi hvalevrijedan. Ali, znači li da je sve što se od tada izrazilo i izašlo na vidjelo zaista bilo univerzalno prisutno u htjeti i trebati biti svih žena, u svim kulturama, narodima i muško-ženskim odnosima?

Mnogi se s tim ne bi složili.

Predrasude mogu imati i žene, kao što ih imaju i muškarci. Pitanje je samo o kome i o čemu, te kako i kada ih možemo prepoznati i odbaciti kao takve. Ne treba ulaziti u problematiku slobodnog opredjeljenja i prihvaćanja pojmova, definicija, teza i obrazloženja. Bilo da se radi o starim, bilo da se radi o novim predrasudama.

Možda bi prije svega trebalo otkriti povezanost ali i razliku između želja i potreba.

(I doći do pitanja vezana uz pojmove diskriminacija i emancipacija.)

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)