Opet (ne)prirodno držanje?

Prvi pogled. Prvi pogled može čovjeka ošamutiti.

Neki spominju ljubav na prvi pogled. Neki na prvi pogled sve shvaćaju. Neki pamte prvi dojam i ostaju suzdržani.

A neki ne prihvaćaju ono očito kao jedino. Jer su nekad bili prevareni. Jer imaju drukčije iskustvo.

Vratimo se natrag na to bolno iskustvo. I – životnu mudrost. I – životne probleme.

Vratimo se na početak feminizma.

Pogledom u početne ideale.

I one – izigrane.

...

Tko će poreći odgovornost koju snosi čovjek koji preuzima naloge, obaveze, savjete od iskusnijih, starijih, pametnijih? Odgovornost koja počinje radom.

Odgovornost radom potrebnim za preživljavanje. U svakom pogledu.

Što danas znači – raditi? Ulagati fizičke snage i/ili intelektualni napor. I to spretnošću tijela, sposobnošću duha, usmjerenošću volje? Vlastitim angažmanom.

Ne tek gubiti vrijeme, okupirati duh, zabavljati se ili zamarati. Kao nekad zemljoposjednici.

Iscrpljivati – ono što se ima u baštini. Kao nekad zemljoradnici.

Proizvoditi, mijenjati oruđa rada. Prehranjivati se iz dana u dan i/ili privređivati za budućnost. Brinući se i planirajući unaprijed. Kao obiteljski ljudi.

Gospodariti zemljom i ekonomijom. Među ljudima. Za ljude. One – svoje. I one – tuđe (sunarodnjake i susjede). Suradnjom i slušanjem. Kao svjetski putnici.

Bez daljnjega, to će se sve događati. Svima koji zaista rade. Ali će mnoge i – ispunjavati – životno obilježavati. Ako ih se ne sputava u osobnim okrepama, ako ih se ne izrabljuje neosobnim prohtjevima. Kao nekad. U rukama vlastodržaca i zakona.

Čini se da se ipak mnoge i danas – porobljuje. Kao nekad. Rukama velikana, današnjih lidera, poduzetnika. Fondovima i projektima. Ili se to već neprimjetno čini iz vlastite pobude. Izgradnjom neke izuzetne – karijere. Ili tražeći što više – zarade. Trgujući novom robom – okrepom – i akcijom! Tržišnim mehanizmom samoinicijative.

U društvu (i društvenim mrežama!) stalno susrećemo na statuse. Kao nekad na staleže; na porodice, loze i zapise. Nekad i sad. Skupljamo – preporuke. Kao osobenjaci. Individualci. Oni provjereni. Danas. Jer se traži neki drugi – profil. Svejedno da li je muški ili ženski, ako je – pouzdani. Ako će – preuzeti odgovornost. Raditi za tim, ali na vlastitu štetu ili korist.

...

Među ljudima se (stalno nešto) priča. Priča se o svemu i svačemu. Priča se o zvanju i zanimanju. O zanimacijama koje se unovčuju.

Na prvi pogled muškarci se izdvajaju. Pokušavajući brzo i rječito reagirati, fizički se osnažiti, intelektualno apstrahirati. Na prvi pogled žene se ističu. Pokušavajući riječima sveobuhvatno sažeti, konkretno doživjeti, osobno se i cjelovito angažirati.

Muškarci pokušavaju (žene) zaštiti. Žene (muškarce) njegovati.

Na prvi pogled. Neki, ne svi.

Neki su pokušavali, ali nisu uspjeli. Neki su – odustali. Ili se nisu snašli. Naglaske su premjestili. Jer se radilo tek o prvim pogledima, a ne o kontinuiranima. Ili – prekinutima.

Neki su postali roditelji. Pokušali ono istaknuto dosljedno provoditi. Međusobno se nadopunjavati, zagrliti. Po potrebi nešto izokrenuti. Nesnalažljivost nadoknaditi.

Ali neki se ni u tome nisu (s)našli. Morali su nešto zamijeniti.

Ali neki nisu ni pokušavali. Jer su se na isto usredotočili i isto savladali.

Dok su drugi (puno) o tome pričali.

...

Poziv na odgovornost uključuje pogled na situaciju. Makar se ponekad situacijski okvir simulira. U međusobnim odnosima nerijetko se prebacuje loptica. Netko snosi višak troškova. I nije to problem ženskih ili muških pokušaja. Problem je (ne)spretnog udruživanja.

U društvenom okviru XIX. stoljeća i žene i muškarci su se našli u nekim novim poteškoćama. Granice (fizičkog i psihičkog) preživljavanja su se pomaknule simultano s granicama prostornih, poslovnih i duhovnih prostranstava. Fizičkim i psihičkim prilagodbama. Ulaskom u ista područja rada i djelovanja.

Poziv na odgovornost tiče se i osobnog doživljavanja. Makar ga ponekad upučuje osoba koja idealizira. Ili se (pr)osuđuje osobu koja je idealizirana.

Proziva se odgovornost u svijesti i svijetu pojedinaca.

Jer jedna ženska (i muška) osoba nije tek druga muška (i ženska) kopija.

...

U nedostatku uzvraćanja muških pogleda, žene su se odvažile krenuti muškim stopama.

U nedostatku muških potpora okrenule su se vlastitim adutima.

U nedostatku uzvraćanja i nadopunjavanja idealnih pogleda i muško i žensko se vodilo prioritetom nekih važnijih poslova.

Ideal muškog i ideal ženskog postao je tek namještanje pred ogledalom.

S vremenom se neka ogledala razbiju, a neka – unatoč držanju – iskrivljuju stvarnost.

Još traje (poslovna) prilagodba. Ugroženost jednostranim pogledima. I držanje – po strani.

Dok ne uhvate pogled one druge osobe. Spontano.

Dok ga ne usvoje. Kolegijalno.

Dok se ne poistovjete. Suptilno.

Ne sumnjajući u ideale.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)