Iskoristiti (svaku) priliku?

Oko sebe imati poznata lica nije na odmet. Naprotiv, vrlo je djelotvorno. Makar nisu sva lica jednako simpatična, nisu jednako upečatljiva, nisu po jednakom prepoznatljiva. Nisu niti jednako osobno poznata. Neki ljudi koje susrećemo tek su nam poznanici, nisu prijatelji, rođaci, nisu osobno s nama povezani. Ali, mogu nam biti jednako korisni. Ako radimo iste stvari. Ako su na našoj strani.

Korisno je podijeliti poslove, ulagati u isto, biti na istom mjestu, surađivati. I vrlo je korisno biti uvježban, uključen, spreman. Ponekad se primamo nekog posla jer je to samorazumljivo, npr. ako želimo ručati trebamo i napraviti taj ručak ukoliko to želimo i ako smo u mogućnosti. I naučimo to po potrebi, i naučimo to uspješno po snalažljivosti i učestalosti. Tako je to u životu rada. Krenemo li opisivati svoje svakodnevno iskustvo naći ćemo puno primjera kako se učeći radi i radi uz stalno novo učenje. Ali, nešto se nauči prije, nešto se nauči (tek) kasnije. Ako je moguće. I, ako je moguća prilika.

...

Postoji razlika svjetova. Svjetova i svijeta rada. Domaće (kućne) radinosti običnog (svakodnevnog) rada i onog težačkog (mukotrpnog i neizvjesnog) koji je postao takav tijekom vremena. Silom prilika. Toliko toga su prošli ljudi koji su počeli hodati uokolo prije nas, trbuhom za kruhom! Tek kad se namiri potrebno za jesti i piti može se pričati o – profesiji. Do tada je riječ o – improvizaciji. Tek kad se u profesiji za ono potrebno počne više istraživati može se početi govoriti o razvoju i sistematizaciji. Sustavu. Shemi, strukturi. Struci i (poslovnoj) obuci. (Sve) u svoje vrijeme. Struka i obuka, dijalektika i retorika. Svjetovna. I vrhunska. Od (prvotne) potrebe do (novonastalih) potreba. I – zamjena, kompenzacija.

Unatoč razvoju poslovnih područja, različitih svjetova i specijalizacija– svijet mogućnosti boljeg života je startna pozicija. Ili ona verbalna. Ako se riječima motivira.

…

Mnoge žene su se okušale u muškim poslovima. Točnije – poslovima koje su prije njih obavljali muškarci. Okušale, prokušale, potvrdile. Neočekivano i/ili iznenada. Da, neke je prisilio život, (po)ratno stanje i – društveni okvir (pogotovo od XIX. stoljeća na ovamo). Ono nešto što je bilo pitanje vremena. Izazov. Kojeg prije nije bilo.

Otkrilo se nešto novo? I da i ne. O ženama i muškarcima? Nešto da, nešto ne. O ljudima općenito– ne! O pojedincima – da! O nekim – mutnim poslovima. I ekshibicijama. Rječitostima.

Ali, nećemo sad o tome. To je za dnevnu štampu. Za većinu žena bitniji je – rezime. Sažetak feminističke priče. One u kojoj se žena osjećala loše u svojoj (ženskoj) koži kao i one u kojoj je izazvana žena bila protagonist boljeg vremena. Priči koja je nastavak priče o sklonostima i (samo)ostvarenjima, o većini slučajeva, o standardu, o onom prepoznatljivom ženskom obličju i običaju.

...

Žene itekako znaju za osjećaje. Osjećaju i to koji put tumače. Ili uzimaju zdravo za gotovo. Gledaju muškarce. Bez teksta. I makar svugdje postoje iznimke, između njih se nalaze izuzetne (svjetovne!) i svjetskih razmjera pokazane – razlike. Ne samo spolne, biološke. Ne samo običajne, pravne. Ne samo društvene, prigodne, naučene. Nego svakodnevne. Egzistencijalne. Dakle – životne, svrsishodne. Smislene. Istinite. Ne tek – individualne. Ne svojevoljne. Niti proizvoljne. Niti – bezvoljne.

Ili? (Samo)voljne? Unosne. Probitačne. Naglašene razlike.

Ili? Nevolj(e)ne? Obezvrjeđene. Ozlojađene. Koje ostavljaju – u nevolji? Nevolji (pre)osjetljivosti. Pretjeranosti.

Umjesto da nas razlike vode u tajnu nedokučivosti, skrivenosti – zadržavamo se na racionaliziranju ili relativiziranju. Kao da se radi o omalovažavanju.

Razlike u fizičkom ustroju i obličju vode k jedinstvu sjedinjenja. Tjelesno sjedinjenje dovodi do začeća i rađanja djeteta. Ali uz intimu tijela postoji i intima duše.

Zar da se osobe secira i ostavlja dušu kao da je višak?

A kako i čime se neka duša ispunja? Onime što (još) nema, što joj se na neki način protivi, ali ju i privlači. Intimnim jedinstvom u različitosti.

Tajna će ostati – tajna, unatoč opisivanjima. I ona izvanjska i ona unutarnja. Tjelesna i duševna. Ako je muško – ženska komunikacija (i odvojenost) ikada imala smisla. Čak i ako se u odnosu dolazi do stvarnog konflikta, ne samo do nutarnjeg u kojem nema (ozbiljnog) sugovornika. Unatoč (modernim) utopijama, muškarci i žene jedni bez drugih nemaju šanse u životnim (ne)prilikama. Instinktivnim, osjećajnim, razumskim – upućenostima jedno na drugo. Bilo u prolazu, radu, intimnom suživotu. Inače imaju samo – kompenzacija. Zamjena. I – magla. I mutnih voda iskorištenih prilika koje su omogućile korist samo smirivanju (ili izbjegavanju) nekih osjećaja. A osjećaji mogu proći i bez toga. Zbog osjećaja i strasti može se propustiti ona posebna prilika, možda jedina ili konačna. Najosobnija.

Kada neki osjećaji prođu, dođu nova tumačenja. I nova ciljana kompenzacija. Ona za bolji život iskoristiva. Ili barem za onaj – ugodniji, koji je preplavljen pozitivnim osjećajima (ali ga se još čeka).

...

Znanstveni i filozofski govor o ljudima (antropologija), pogotovo onaj o ženama (iz ženske perspektive gledanja) koji se razvijao i dozrijevao korisnim povezivanjem teorija (sinkretizmima) može biti prilika za razbacivanje pojmovima. Metafizički govor može biti upotrijebljen zbog korisnosti posuđenih jezičnih termina.

Ali onda smo u gabuli, nevolji zloupotreba. Iskorištavanja.

Makar je svakako bolje kad se radi o poznatim riječima, a ne o licima ili vezama.

(Makar se neke osobne veze ne prekidaju ni zbog obostranog niti jednostranog iskorištavanja)...

Riječi su kao sredstvo uvjeravanja, oružje obrane i/ili napada.

Ako se želi iskoristiti svaka moguća prilika. Pogotovo ona profesionalna.

Za (neko) bolje sutra.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)