Ima(š) takta?

Vrijeme je da se uhvatimo u koštac s nezadovoljstvima. I onim spomenutim (očitim) neprijateljstvima.

Napokon.

U tome nam ne pomaže niti prisjećanje niti iščekivanje, pasivnost pred malim ekranima.

Pitanje je hoće li nam pomoći aktivnost; društvena, profesionalna, humanitarna.

Čini se (samo)dostatna, jedna ili druga, dok joj se sve prepušta.

Pitanje (pro)računa.

Kriza.

...

Ruku na srce, u životu se još može naći tu i tamo neke sigurnosti. Onaj tko je ne nalazi u okrilju obitelji možda će je otkriti u kvartu – nekoj svojoj ekipi – ali tko zna hoće li to biti na duge staze. Nije svako društvo sigurno. To najbolje znaju roditelji, ako žele znati. Znaju to i odgojitelji, ako su za to pošteno plaćeni. Znaju to dobro svi, ali samo neki znaju intervenirati. Obrazovani i učeni, pristojni; ili neuki, nepristojni. ‒ Samouvjereni.

Gdje god bili, s kim god živjeli, što god radili – možemo biti samopouzdani. Ali možemo se (vrlo lako) i – samozavaravati.

Burne reakcije na galamu žena koja se počela dizati u počecima feminističkih prosvjeda i rasprava imali su oni koji su sličnog – temperamenta. Sličnog temperamenta, ali i spremni reagirati. Galama se diže oko prijepornih pitanja, ali se diže kao prašina. Galama nije – presudna. Prašina se brzo stvara, i rješava, ali materijal je onaj zbog kojeg se sakuplja uvijek iznova.

Hm, dosad smo već toliko puta pokušali opisivati žene. Neke. Od većine. Već smo toliko puta mogli primijetiti kako su mnoge žene slične. Već odavno smo mogli priznati da smo svekao žene i bitne (kao osobe), i posebne (kao individue), i (ne)obične(kao – žene). Nekad više nekad manje: usporedive. Kao one koje mogu biti po nečemu sinkrone. Mogu po nečem postići suglasje. Paralelu. Mogu razvijati to nešto – isto– po svom rasporedu, taktu.

Po nekoj liniji (manjeg otpora). Sklonosti.

Ili polazištu (veće vjerojatnosti). Postojanosti.

Po čvrstom stajanju na zemlji.

Unatoč bilo kojoj kriznoj situaciji.

...

Identitet. Što je (is)to za (svaku) ženu?

Što je ženski identitet?

Ne ono slično što se samo na van pokazuje nego ono što se postepeno otkriva, skriva ispod površine. Ne ono samo pojavno. Ili samo tjelesno. Nego autentično– ono što iz dubine prolazi (kroz pojavno i tjelesno). Kao izvor želi izbiti i poteći da se ne zadrži na pojedinačnom(pojavnom ni tjelesnom). I ono što čuva na okupu. Zato – cjelovito.

Ono nešto izuzetno. Hvale vrijedno. Ali ne postignuto nego – postojeće.

Od prije. Nepromjenjivo. Ono što nam je i blizu i daleko.

(Metafizički) dostupno. (Ne)jasno. (Već) izgovoreno.

(U)ključ(e)no. Primarno.

I kraj(nje).

Identitet žene nije ono što trebamo ili hoćemo saznati nego ono što već znamo ali smo spremni i – (po)sumnjati.

To je nešto sumnjivo, intrigantno i – bolno. Ali i – nadahnuće. Za (staru i novu) metafiziku koja u svemu (postojanju i postojećem) istražuje temeljnu krizu (životne) filozofije svake (dotične) osobe.

Bez sumnjâ nema (metafizičkog) govora, nema smisla. Bez sumnjâ nema kriza (filozofije i/ili vjere). Ni (samo)ostvarenja. Riječi i djela.

Sumnja se kako bi se otvorile oči. I tjelesne oči i oči duše. Istovremeno. Kako bi se potvrdilo (ne)vidljivo. Sumnjom se ostaje u krizi sve dok ne stigne pomoć.Dok drugi ne potvrdi opisom ono što se u duši oblikovalo. Dok se ne čuje konačni odgovor (ili dok se ne pogodi!). I dok se ne prihvati vlastita sumnjičavost.

Sumnjičavost i sumnja nisu istoznačnice. Sumnjičavi su oni kojima oči ne vide ono nešto (vri)jedno u sebi. Ali ne samo zato što je to teško vidjeti nego i zato što mijenjaju naočale. Dok se bore oko tuđih predrasuda sumnjaju u tuđe i čine ono što im je lakše. Mijenjaju svoje stilske rečenice. Unose alegorije. Prkose.

Kriza je zapravo samo raskrižje. Šansa za nadilaženje sumnjâ. Izbor za dalje. Odrastanje kao skretanje pažnje od sebe i pop modela koji s godinama imaju sve manje takta.

Slušanje iznova. Izoštravanje sluha, dok se još može, dok ima (barem prigušenog) zvuka.

S obzirom da nikako ne prestaje šum i buka.

Danas se sumnjičavo (moderno) – granično – zaziva u pomoć heroinâ. A pretežno se javljaju one koje se prave važne. Ponosne, a ne odvažne. Nezadovoljne. Bune se protiv krizâ kao protiv neprijatelja. Ili oduševljeno ili preko volje.

Heroina se bori (i pobjeđuje). Svojim (budnim) pogledom uviđa mogućnosti koje će se otvoriti preko krize. Potiho i postojano.

Napokon.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)