Čekanje na (o)poziv?

Ima nešto upitno vezano uz dnevnik(e), vijesti dana i – slatke riječi. Provjerenost informacija, ispravna formulacija i – psihologija. Poznavanje ljudske psihe. Uzdizanje i/ili spuštanje.

Verbalna i neverbalna (poslovna) komunikacija.

Predstavljanje (u pravom svjetlu).

Neizostavan dio feminističkog pristupa (i nastupa!).

...

Zašto je nama ženama danas nezaobilazan feminizam?

Kao žene – vrsne, ljepotice, heroine, gospodarice, vladarice, svetice; kao žene – prevrtljive, zavodnice, razuzdanice, negativke; znaju za nas od prije. Nitko se ne iznenadi kad vidi neki novi ženski lik – u filmovima, knjigama, na portalima i plakatima. U medijima. Ali – nismo još u punoj snazi. Nema nas dovoljno u statistikama. Nema nas dovoljno u znanstvenim krugovima, u političkim strankama, u (privatnim) poslovima. Tako kaže neka stručna komisija. I mijenja zakone. I – financira. I – potražuje, naređuje.

Bez šale. Nije lako ni nama u Hrvatskoj niti našima u svijetu. Nikome nije lako. Vrijeme je nepovoljno za (kronične) bolesnike. (Ne)zdrav je život, hrana i stil. Stil života nam sve govori.

Feminizam je tu da nas nešto pouči. Da iznese neke ideje. Da se spoji i stopi u jednu cjelinu, da u svijetu bude bolje za svaku ženu. Za svaku od nas. Baš svaku. A time i za svakog – muškarca.

Bez znanstvenih fantazija, bez priviđenja – možda bi bilo lakše zdravo živjeti i sačuvati pamet. Ali to ponekad znači lošu reportažu, i – biti bez stila. Ili zaraditi manju plaću, a raditi sve što je u opisu posla. I više od toga.

Feminizam nam svima danas nešto viče iz petnih žila. I cijepa se na bezbroj Odjela koji su potrebni resetiranja.

Feminizam danas ne zna gdje je nestao muškarac i gdje je nestala žena. Zato postavlja pitanja i nudi više (ne)točnih odgovora.

...

Naši stari ne mogu bez tableta, lijekova i terapija. Godine su dale svoje. Zdravlje se istrošilo, kažu. A u svim generacijama ima onih koji zdravlje narušavaju. Ovisnosti se množe. Ovisnosti i opsjednutosti. Opijatima, novcima, seksom. Kladionicama, videoigricama, internetom. Teorijama zavjere, samopomoći i zdravom (pre)hranom. I u svemu tome – glazbom, zabavom, putovanjima. Po vlastitom izboru i aranžmanu, trenutnom raspoloženju, internet bankarstvom i narudžbom. Zatim opsesije izgledom, svojim ili tuđim ‒ tijelom. Tijelom koje se nudi. Pokazuje. Istražuje. Ljudsko tijelo. Prodaje. Tijelo kojem se i povlađuje. Kojim se manipulira. Kojeg se degradira. Odvaja od duše.

Stari pamte ono što su prošli, društvena događanja u kojima su sudjelovali. Prepričavaju mladima koji se čude, ako ih zaista slušaju. Jedni druge ne razumiju. Mladi rade raskorak, požuruju. U nekim drugim stvarima uživaju. Preokreću prvotne rečenice. Bježe što dalje. Bježe od tuđih problema. I od svojih.

Svatko se boji za svoje zdravlje. Zdravlje duše i tijela.

Ne treba puno riječi da bi se zakomplicirale stvari. Netko se lako zbuni. Nekoga stišću godine, nekoga pritišće tijelo sa strastima i napetostima. Ipak većinom jedno s drugim ide u duetu. Ako se s godinama ne upozna bolje sebe, ako se ne poznaje i svoj duh i svoje tijelo. Inače može biti svega. I svega će (još i) biti. Tijela na sebe navlače neke nove bolesti, kao i duše. A čovjek koji boluje i pati bježi od samoga sebe (ili od jednog dijela sebe – tijela ili duše).

I to sve je danas – javno.

Čovjek ponekad ne zna za sebe; od boli, bolesti, nevolje. Ponekad ne zna za što živjeti, od sulude digresije. Previše toga je došlo na dnevni red i previše u žute štampe. Previše toga ima na dlanu i previše (zakonske) protekcije. Ako ima snalažljive istomišljenike. Ako nema starije i pametnije. Ako nema čvrste korijene.

Ako čini sve samo da sačuva zdravlje. I što više ugode.

Feminističke ideje lako se uklope u brige oko okoliša kao i u one medicinske. Prelaze u one bioetičke. Nadovezuju se. Jačaju ili slabe. Produbljuju ili odbacuju. Probijaju.

Javne zavrzlame. Političke i gospodarske.

...

Usporedo sa seksualnom revolucijom XX. stoljeća, feminizam je ženama ogolio tijelo. Uz to (društvenim i) znanstvenim metodama, kao da je jedva čekao. Sve je stavio u isti – kalup. Za više kruha i igara. Ponosno. Bajkovito. Romantično. Kratkotrajno.

Trčanje za užitkom – kao nešto sasvim prirodno – cijeli zapadni svijet je obuzelo. I još traje – kao zdravo i ukusno. Neobavezno. Tjelesno. Ali – kontrolirano. Tu i tamo. Navodno. Za mlade. Naivno. Prepuštanje samoodgoju. Ostavljanje na cjedilu. Na pijedestal postavljenom zanimljivijom psihologijom (po kojoj nitko nema zdravog razuma).

Kriva procjena. Gladnih i žednih – utjehâ. Starih i mladih. Željnih poistovječivanja. Svojih prava. Na upotrebu tijelâ. Tijelâ i spolâ. Kao da ne može i ne treba biti obvez(ivanj)a. Kao da nema tjelesnih i psihičkih posljedica. Kao da se treba zažmiriti na jedno oko.

Umjesto da se stane na vrijeme dok su duša i tijelo jedno. Dok su ženstveno i muževno u čovjeku simultano (za razumijevanje ženskog i muškog spola) a ne opredjeljeno (za puste riječi i prazne stihove koji vode do verbalnih i neverbalnih lobia).

U bijegu od odgovornosti (ili – prebacivanju) feminizam nije izrekao svoju zadnju rečenicu. Ne još. Makar se stopio u masi. Preživio (seksualnu) revoluciju. Izranjen. Otkrio (isto)spolnu ideologiju. Neujednačen. Probitačan. U svom stilu.

Još prihvaća jeftinu utjehu.

(Ovu lošu) promidžbu.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)