Što je (u svemu tome) filozofija?

Riječ filosofia grčkog je porijekla i znači ljubav prema mudrosti. Korijen te riječi nalazi se u riječima filos (prijatelj – onaj koji teži, ljubi; tj. filia – prijateljstvo, ljubav) i sofia (mudrost; sofos – mudrac), po kojima bi se za filozofa moglo reći da je mudroljubac. Nominalna definicija filozofije pokazuje nam tako ljubav, čežnju ili težnju prema mudrosti kao bitniju od mudrosti same. Da li je to zaista tako?

Makar se pojam već spomenuo u Grčkoj prije vremena Sokrata i Platona, upravo su ga oni uveli u stalnu upotrebu. Platon je, želeći naglasiti dualizam duše i tijela, te dušu kao vrjedniju od tijela, naučavao tripartitnu dušu koja svojim dijelovima može i mora omogućiti pravu spoznaju. Požudni dio duše teži k zadovoljenju tjelesne naslade, dok razumski dio, logistikon, teži k istinskoj spoznaji. Voljni dio duše treba surađivati s razumskim i držati tjelesne požude pod kontrolom. U tom smislu govori se o filozofskoj ljubavi kao težnji prema istinskom znanju. Platon nam je u dijalogu Gozba slikovito predočio onoga koji simbolizira filozofsku ljubav, Erosa. Eros, kao onaj koji teži prema svemu lijepome, sam nije lijep i nikada ne postiže objekt svoje čežnje. Tako i onaj koji jest mudrac ne treba težiti za mudrošću koju već posjeduje, kod njega ne možemo govoriti o čežnji ili ljubavi u tom smislu. Onaj koji je neznalica također ne teži za mudrošću jer ne može težiti za onim za što niti ne zna da postoji ili da je moguće da postoji. Mudrost je u Antici predstavljala prvenstveno umijeće, a zatim znanje. Ali to znanje je nadasve bilo ono koje bi uključivalo vrlinu i umijeće življenja. Aristotel je bio svjestan da svi ljudi teže k znanju, a da sama mudrost mora značiti puno više od mnogoznanja. Svejedno da li je kao životna mudrost spoznatljiva ili ne, svakako je u pojmu filozofije tek odrednica i cilj traganja i kao takva filozofu nedostižna. Sokrat je tvrdio da ništa ne zna, ali je već u tom neznanju bio u prednosti pred drugima koji su kao neznalice lutali u zabludi i neznanju bez filozofske čežnje traganja za istinom.

Platon, koji je jako cijenio svoga učitelja Sokrata, poput njega bio je skroman u shvaćanju samoga sebe kao filozofa. Ipak, svjestan da ga je upravo Sokrat potaknuo na filozofsku ljubav svojom majeutičkom vještinom postavljanja pitanja i čežnje za općim pojmovima, Platon je u čuđenju otkrio prvi izvor filozofije. I filozofi nakon njega složili su se u tome da je početak filozofije zaista u čuđenju, divljenju, iskustvu zbilje i svijeta koji nas okružuje bilo s obzirom na vlastito postojanje, svijest o sebi i samim idejama. U tom smislu čuđenja izazivaju sumnje i pitanja koja do tada nisu bila postavljena ili je dotadašnje svakidašnje predznanstveno shvaćanje odgovora postalo nezadovoljavajuće i time više neprihvatljivo, barem bez dodatne provjere i kritičke prosudbe. Težnja prema zadovoljavajućim smislenim i logičkim odgovorima, kao i konačnim odgovorom, povezana je s povjerenjem u sposobnosti vlastitoga razuma da pokuša svojim vlastitim snagama neproturječno obrazlagati domišljene odgovore i neprekidno postavljati nova pitanja. Za filozofa i filozofiju je sve u pitanju i pitanje u svemu. Tako smo uz čuđenje spomenuli zasebno i sumnju kao izvor filozofije, jer kritika i promišljanje dolaze samo kada se iskustvo ocjenjuje i prestane biti samorazumljivo. Tako bi i onaj koji misli da nije potrebno filozofirati i da filozofija ne postoji, prema Aristotelu, ipak već tim svojim stavom bio u filozofiji. Sumnja je početak filozofije, ali ona koja je obrazložena i zahtijeva intelektualni napor i poštenje. Znači da filozofska ljubav nije posljedica svake sumnje ili čuđenja i filozofija nije bilo kakvo tumačenje iskustvene stvarnosti. Filozofija će biti ona razumska tj. racionalna težnja koja će pokušati domisliti dosljedno do kraja, jedinstvom duha prožet i metodski osiguran sustav misli, spekulativno i (samo)kritično. Filozof neće biti onaj koji samo najednom postane svjestan filozofske težnje, već onaj koji će tom težnjom biti obuzet i trajno vođen. U takvoj dinamici filozofije komunikacija i jezik zauzimaju posebno mjesto. K. Jaspers kao jedan od izvora filozofije navodi komunikaciju, jer nas komuniciranje s drugima dovodi do preispitivanja vlastitih stavova i uvjerenja, te zahtijeva od nas obrazlaganje, jasnoću izraza, spremnost na postavljanje pitanja i stalnu kritičku provjeru sugovornika. U tom smislu i J. Marinković spominje filozofiju prvenstveno kao dijalog. Filozofi bi se u svojoj filozofskoj ljubavi morali odreći isključivosti i nametljivosti svoje filozofije autoritetom svoje osobe i dopustiti kritičku provjeru argumentima i snagom razuma drugih racionalnih bića s kojima valja stupiti u dijalog. Filozofija kao ljubiteljica traganja za konačnim znanjem nadilazi pojedinačnog filozofa i njegove usamljene misli. Filozof u svome dijalogiziranju teži prema mudrosti kako bi osmislio svoj život i zajedničko traženje svih ljudi kao racionalnih individua i mogućih filozofa.

Onaj koji filozofski ljubi egzistira snagom svoje upitnosti, i u upitnosti umire. Ali i u filozofiji u kojoj se otkriva smisao traženja, također može svoje mjesto naći i životni smisao. Dohvaćanje smisla vlastitog života nije nužna posljedica ulaska u filozofiju, ali da ga je moguće otkriti filozofirajući pokazali su još i filozofi Antičke Grčke. Mudrost bi trebala nadići pojedinačni smisao i obuhvatiti ga također i filozofski. Iz toga slijedi da sveobuhvatna mudrost ima veću vrijednost da se prema njoj teži od same težnje kao sposobnosti čovjeka. Ipak, to je dovoljan razlog da se čovjek tom težnjom obuzme, vodi i ostvari kao čovjek.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)