Onda, (pre)ostaje jed(i)no...?

Dakle što, što nam još preostaje?

Uz gledanje, slušanje; doživljavanje – možda je vrijeme za izvlačenje pouka o onome što je feministička struja svijesti nepovratno unijela u misaoni tijek zbivanja novije (hrvatske i svjetske) povijesti. Proučavanje kontinuiteta, postojanosti, prebacuje nas svim mogućim (i prividno nemogućim) valovima feminizma do onoga – danas tako popularnoga – traganja za autentičnosti. Osvrćući se na već viđeno – već učinjeno – pitamo se o mogućim posljedicama za buduće generacije (onih koji poput surfera žele ploviti po uzburkanom moru misleći kako je dovoljno imati uspravnu glavu i onda nema straha od potonuća). Teoretičari (antropolozi) to uglavnom čine. Ali osvrće se također i svaki čovjek koji želi biti u skladu sa svojim vremenom (kako bi ulazio u dijalog sa svojim suvremenicima). Plovimo po bespuću (n)ovog doba i raznih udruženja (udruga) koja za početak treba nazvati nekim imenom i staviti ih na neko mjesto prožeto ljudskim duhovnim nemirom.

Da, i mi se osvrćemo. Da, i mi smo nemirni jer su i porazi i pobjede neminovni, jer nema naznaka za postizanjem autentičnosti i nema više imena oko kojeg bi se udružili. Ima posljedica, da, koje bismo mogli nabrojati. Uz pridjeve muški i ženski navodi se spol i/ili rod, i mnogi ostaju uzrujani. Gdje se naglasak stavlja na pridjeve zaboravi se na subjekt, ali bez pretpostavke (osobe) nema ni oznake kao što bez vatre nema dima. S druge strane traže se mogućnosti da se izbjegnu frustracije i da se zadovolje najintenzivniji porivi (čovjeka kao spolnog bića). Porivi koji su (pre)naglašeni. I nema ni naznake srazmjera i umnažanja do kojih bi mogli senzibilizirati (javnost).

Može biti zabavno tražiti skriveni motiv kao u dječjoj igri skrivača, ali ne mora (svima) biti zabavna njegova sublimacija.

Tko smatra da treba udovoljiti svim porivima koje skriva u sebi ostaje u neizvjesnosti, nepredvidljiv u izražavanju, nespreman za suočavanje s neizbježnom osobnom patnjom, onom senzibilnom.

(Tko misli da se svima može udovoljiti stihovima ostao je zanesen u banalnoj rimi.)

A tko je kreativan sublimira svoju patnju i pronalazi simpatije kod onih kod kojih je ista patnja autentična.

Onaj koji u (umjetničkom) djelovanju ne vodi računa o patnji koju može izazvati (kod drugih) još nije dozreo za (u)druženja ili nema iskustva da je svaka izrečena patnja manja ukoliko nije izolirana, ali i da je veća ukoliko nije razriješena, asimilirana.

Nema drugog puta solidarnosti nego onog koji je put autentične ljudskosti – prepoznati razloge (boli). Sublimiranje koje je ispravljanje (izvanjskog, društvenog) ponašanja bez brige (smisla!) za (tuđu) bol zapravo je samo način kako isključiti autentični moralni osjećaj iz s(a)vijesti nekih ljudi. To ne treba biti namjerno a da bi bilo globalni fenomen. I ne treba biti umjetnički postignuto. Može biti fragmentarno, znanstveno, istraživalački. Ono što je znanstveno utemeljeno (obrazloženo nekim područjem ljudskog znanja, bilo prirodnim znanostima ili onim društvenim ili humanističkim) kao da je samim time i opravdano. Ali autentično (jezično i umjetničko) izražavanje, (društveno i političko) djelovanje, (ekonomsko i gospodarsko) proizvođenje, (religijsko i moralno) uvjerenje – nije samo ono koje može biti razložno i korisno, ljudskim duhom prožeto – otkriva tek (osobni) privatni interes.

...

Tek toliko da se spomene netko tko je u svom izričaju bio jednostavan i lagan za pratiti, J. M. Bocheński u svom djelu Uvod u filozofsko mišljenje navodi neke od zanimljivih uočljivih specifičnosti čovjeka – ljudskog bića. Zadržat ću se kratko (možda ne baš kratko, ali kraće nego što bih htjela) na jednom detalju. Čovjek – duhovno (i tjelesno, naravno!) biće oblikuje kulturu.

(A mene misli o čovjeku i njegovoj ‒ našoj! ‒ kulturi nukaju da negdje povučem paralelu ili čak – granicu. Ali možda ne još.)

Čovjek je biće sposobno da stvara i razara kulturu. Ovisno o tome što nosi u svom duhu (netko bi mogao reći u svom srcu, ali poruka je ista: kultura nastaje iz dubine ljudskog opredjeljenja, a zbunjuje tamo gdje je međa nadnaravnoga ili onostranoga).

Kultura je milje preživljavanja duha. Kao i filozofija, kao i religija. Kao umjetnost. Umjetnost (umijeće) življenja. I sve je to vrijedno (posebnog) spomena. Za mnoge je (posebno) vrijedno ujedinjavanja i mirenja, za neke tek ukoliko ujedinjenju prethode radikalna razdvajanja i izdvajanja. Ako je zajednička baština, a ne tek relativistička predigra.

Za mnoge kultura predstavlja tek moć (kulturnog) uzdizanja i svijet (kulturnog) izražavanja.

Riječ kultura kao prilika prikrivanja pravih (ili dubljih) problema. Možda je zbog toga papa Ivan Pavao II upozoravao na kulturu smrti i potrebu pristupanja kulturi života, jer je uočio u svijetu dva pola i dva različita stremljenja ljudskog duha.

Kultura (još) ništa ne rješava, ali daje oduška.

Kultura je (naša) poveznica. Pitanje javnog (općeg) dobra.

(Riječ ženskog roda, ako smijem primijetiti – bez provokacija!)

(Ne)kultura je prva (na redu) posljedica – (odgovornog) autentičnog feminizma.

Još jedna (filozofska) disciplina preispitivanja svih (autentičnih) filozofâ.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)