(Ne)uvjetovano?

Kultura gradova usko je povezana s njihovom reputacijom turističkih odredišta. Kultura gradova (i država) kao pokazatelj (životnog) standarda vezana je uz posjećenost, prepoznatljivost i zanimljivosti koje ljudima pružaju nezaboravna iskustva virtuoznosti majstora bilo koje ljudske djelatnosti.

Čovjek nije samo biće koje ima osjete, volju, razum. Čovjek nije samo ljudsko biće koje se rađa s nekim predispozicijama tjelesne i duševne naravi. Čovjek nije samo osoba koja se skriva u svojoj neizrecivosti i privatnoj sferi niti samo pripadnik (i predstavnik) ljudskog roda ili društva u kojem živi. Nije samo ovo ili ono što antropolozi žele naglasiti. Čovjek je manje‒više kompliciran i nedokučiv u svojoj čežnji za nedostižnim. A to nedostižno nadilazi mogućnosti bilo kakvog proučavanja (ili znanstvenog istraživanja) koje se pokušava (majstorski) izučiti. Potpuno (stručno) znanje (niti) jedan čovjek ne može garantirati, ali se može kao virtuoz snalaziti i preživljavati (istovremeno i druge fascinirati). Nešto perfektno (savršeno) učiniti znači tek udovoljiti nekoj normi ili ispuniti sve po propisu. Perfektnost pokazuje veličanstvenost objekta i nužnost detalja (mjera) – sredstva (koja se ima na raspolaganju). Perfekcionizam, za razliku od toga, pokazuje čovjekovu ambiciju koja ne zastaje da bi se zadivila objektu nego stremi i strepi da bi zamijenila postojeću mjeru (da bi prisilno smjestila subjekt u objektu).

Čovjek nije samo ono što osjeća, i nije samo ono što misli. Čovjek je subjekt kojem se nešto događa. Čovjek nije ono što (sve) može biti niti je ono na što se jednom odluči. Pitanje je što čovjek može (sam) u svom životu (do)vršiti. Ono što shvaća(mo) ili pokušava(mo) do-hvatiti može se smjestiti tek u neki prototip. Pa makar i u njegovu opisu koristili niječne formulacije ili neke analogije (usporedbe kao ove s proizvodnom – strukovnom – funkcijom ili proizvedenim predmetom) ne udaljujemo se od drame ljudskog postojanja i svijesti kraja procesa (tijeka) života i umiranja. Postoji neka osnova, obrazac, početak (rada – na sebi). I neki (gotov) proizvod. Postoji život, životni vijek i tijek.

Čovjek postoji i kao subjekt i kao objekt, ali ne istovremeno i u istom smislu. Ne treba nam logika da bismo izbjegli protuslovlje, treba nam tek uvažavanje tuđe kulture, obzir za tuđe obzore, prihvaćanje tuđeg mentaliteta. Ali pretpostavka da postoji (drugi) čovjek u kulturi, i to konkretan čovjek u vlastitom vidokrugu, ponekad nekima – smeta. Ponekad je teško povjerovati da nismo usamljeni u svojoj nostalgiji (za izgubljenim vremenom). Ponekad je lakše u svemu vidjeti (samo) sebe i sve uspoređivati sa sobom i vlastitom prošlošću, a teže podijeliti isti testament. Prije svega nam treba (neki) čovjek iste kulture, iz istog ambijenta (kojeg okružuje ista magla ili duga, zapadaju iste nevolje ili iste povlastice). Prije svega nam treba raspoznavanje. A uz to ide i vještina trgovine; razmjene i – prebiranja. I – plan putovanja.

...

Potroši se puno vremena da bismo iskopali arheološke ostatke ili zaštitili kulturne spomenike. Zapravo, troši se sjećanje a ne vrijeme. Vrijeme briše sjećanja, a zaborav kao da briše odgovornost. Čovjek je biće odgovorno i za prošlost i za budućnost, svaki konkretan čovjek svoje epohe odgovara na malverzacije vremenom i prostorom. Odgovorni smo jedni za druge. I za sebe i za druge. Ili je to tek jeka prošlosti? Koga se poziva na odgovornost danas? Tko p(r)oziva? Tko se upliće? Tko (samo) izražava svoje mišljenje? Tko je (stopostotno) u pravu? Izgleda da puno toga ovisi o javnom moralu (koji kruži od ozakonjivanja do revaloriziranja, od slobode umjetnosti do kulturnog iživljavanja). Puno toga ovisi o profitu i udobnim stolicama. Svih nas – ljudi iste kulture. Svaki čovjek je već upleten. Ponekad unutra, ponekad sa strane. Ali nikad sam po sebi. Svaki je čovjek prototip dokle god utječe na barem još jednog čovjeka. Odgovoran da bude čovjek prema svima, ne samo ovima ili onima. Odgovoran prihvatiti sebe kao onoga koga se promatra, stavlja pod povećalo. Upravo sada. Ili to treba učiniti sam.

Ponekad zaziremo od tuđeg mišljenja (bilo da nas plaši bilo da nas nervira). Ponekad ne želimo odgovoriti na tuđa (pod)pitanja ili odgovarati za svoja interna postupanja. Doživljavamo prema vlastitom iskustvu da nije problem kada je prototip čovjeka u središtu (znanstvenog) prezentiranja ili (kulturnog) izdvajanja već kada je konkretan čovjek imenom i prezimenom kao objekt prozivan i napadan od osobe koja je pristrana.

...

Dojam koji stječemo o drugima povezan je s našim pretpostavkama o njihovim prirođenim sposobnostima i izgrađenim stavovima. Ovisno o tome u što se ulaže i na što se troši vrijeme i novac, neke se simpatizira a neke ignorira, izbjegava. Ljudi sličnih stavova susreću se na sličnim mjestima, ako se radi o mjestima masovnih okupljanja (jer takva okupljanja su rjeđe slučajna). Mišljenja koja imamo jedni o drugima ovise o mišljenju koje imamo o sebi samima. Ili o (ne)prihvaćanju prototipa.

Vanjska politika može biti svestrana i (prividno) uspješna, ali nekorisna ako je unutarnja jednostrana (jednosmjerna).

Tko je svjestan za što je sve kao čovjek sposoban, bit će i sa svojom i tuđom kulturom – oprezan.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)