(Bez)vremenski?

Ponavljanje ima dva moguća ishoda. Jedan je bunt ili gađenje drugi ritual ili zabavljanje.

Djecu se od malena uči kako steći neke korisne navike. Majka i novorođenče usklađuju svoj dnevni (bio)ritam spavanja i hranjenja. Roditelj je taj koji treba prepoznati i odgovoriti na potrebe djeteta. Dijete se tek snalazi svojim neznatnim mogućnostima, odrastajući i razvijajući se, prilagođava se uvjetima i okolnostima vremena i prostora. Kaže se za neku djecu koja su se rodila unatoč komplikacijama za vrijeme trudnoće ili samog poroda da su preživjela trudnoću, i došla na ovaj svijet. Čujemo na vijestima kako su neki ljudi preživjeli prometnu nesreću ili se čuje u susjedstvu da je netko preživio tešku bolest. Čitamo o ljudima koji su preživjeli neku prirodnu katastrofu. Život i zdravlje su krhki i stalno ugroženi, svjesno ili nesvjesno. Zbog toga učimo kako to posvjestiti jedni drugima i kako ih (sa)čuvati.

Čuvamo sebe i druge kako smo se naučili i učimo kako bismo se čuvali još više i bolje. Ponavljamo ono što smo dosada učili dok ne naučimo napamet ili (što je važnije) za primjeniti na vlastitom primjeru ili u konkretnoj situaciji. Najprije – u vlastitoj obitelji.

...

Svatko od nas je jedan individuum, i svijet za sebe. Fizički život nije jedino što čuvamo. Za važnost psihičkog života koji se također čuva postoje gole činjenice. Psihički život (razvitak) osobe zaprječuje ili pospješuje onaj tjelesni. Psihosomatsko oboljenje tek pokazuje kulminaciju utjecaja koji psihički doživljaji vrše na tjelesne organe. Svaki čovjek ima i tjelesne i emocionalne potrebe. One se zadovoljavaju putem tjelesne i duhovne prirode. (Pojam duhovnog zahtjeva jasnije formuliranje, opisivanje ili tumačenje. Ali krenimo redom, postupno.)

O primarnim (osnovnim) čovjekovim potrebama kao pravima možemo se izjasniti prihvaćajući, proglašavajući i promovirajući Opću deklaraciju o ljudskim pravima i ine (općepoznate) dokumente. Ako već samo svoj pogled svrnemo letimično na donesene članke prepoznat ćemo u njima i jasnoću naglašavanja temelja pravednih međuljudskih odnosa. Pravo koje se prepoznaje kao pravo koje čovjek ima po svojoj prirodi – prirodi ili naravi potreba koje treba zadovoljiti da bi mogao tjelesno i psihički skladno (pre)živjeti – sa svojim proglasom obvezuje na jednakost i poštivanje jednakosti po kojoj se mogu regulirati pravni (narodni i međunarodni) običaji.

Pripazimo da ne zamijenimo pojmove i da ne uđemo u dvosmislene rečenice(!): javni proglasi i popisi temeljnih ljudskih prava tek služe za posvješćivanje njihovih kršenja u povijesnom hodu svih naroda.

Prirodno pravo vrijedi za (dostojanstvo) svakog čovjeka bez iznimke. Prirodno pravo povlači za sobom moralno prav(il)o kao ovo: "ne čini drugome što ne želiš da drugi čini tebi". Jasno kao dan. Ili na prvi pogled. Ili – u teoriji. Jer (intuitivna) spoznaja moralnih načela (i temeljnih ljudskih prava i obaveza) još nije dovoljna za njihovu stvarnu (društvenu) primjenu. Slijedi ih (ili ih uređuje) pravo kao sustav uvida i provođenja pravnih načela i pravila pomoću pravnih institucija. Ako je pojedinac kao subjekt ljudskih prava pretežno u mogućnosti biti svjestan svojih prava i dužnosti prema drugom pojedincu i društvu kao zajednici, onda je pravna znanost kao društvena tvorevina ono što ističe prava i (pravnu) državu kao objekte zasebnog proučavanja i subjekte reguliranja svijesti pravnih propisa. Država ima mo(gu)ć(nost) (pro)vođenja (pozitivno)pravnih sustava preko svojih ustanova (pravnih instituta) – ima Ustav i zakone.

...

Da je moguće svim ljudima bez iznimke (u istom kontekstu!) shvaćati i poštivati ista moralna načela ne bi bilo potrebno ustavno-pravno (državno) zapisivanje i definiranje (pravnih i moralnih) pojmova. Da je moguće bez odstupanja učiti, zapamtiti i primjenjivati sve (ne)pisane i(li) izgovorene (moralne) prijedloge ne bi bilo potrebno (autoritativno) isključivo (državno) određivanje. Da je moguće poštivanje (moralnog) autoriteta (bilo koje) Vlad(avin)e bez imalo kritike (i protivljenja) nekog (razumnog) čovjeka ne bi bilo potrebno (anarhičnog) redefiniranja. Da čovjek nije racionalno biće ne bi bilo potrebe (etičkog) promišljanja odnosa morala, prava (u subjektivnom i objektivnom značenju) i državnih (političkih) poslova. Da čovjek nije i buntovno biće i biće od navike ne bi bilo (filozofije politike) potrebne (nastavne) lekcije. (Pre)poroda nacije.

Čovjek je (društveno) biće potrebno sustavne zaštite i (obiteljske) atmosfere.

Stanovnik (građanin) svijeta i određene države (i grada). Dijete koje uči i koje se prilagođava bioritmu političkih poteza (sila) i demokratskih (građanskih) prava i (ne)posluha (ne)pravednim Zakonima. Ukoliko se uči preživljavati kao psihofizički usklađena jedinka – moralno samosvjesna i pouzdana u svim (školskim) periodima – a ne tek ona pod utjecajem (ne)povoljnih izmjena (ne)očuvanih koalicija i mandatâ.

Ako čovjek nije uvijek moralno biće onda je tek (predstavnička) marioneta.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)