Kako biti ili ne - zadovoljni sobom i društvom?

I danas, u XXI. stoljeću, neke žene će nasuprot (nekog) muškarca promišljati o istini o sebi (ili i o sebi i o njemu) i svojim nagnućima, potrebama, stavovima i navikama. Promislit će o tome ima li smisla za prijateljstvom među njima. Neke druge, možda čak i većina njih, u mislima o muško-ženskom odnosu ostat će u okviru biološkog govora o seksualnim porivima i težnjama. Za njih to pitanje o (ne)mogućnosti prijateljstva neće biti pitanje o različitim osobnostima i zajedničkoj suradnji i suživotu. Izgleda da će im tako preostati svrstati to pitanje među ostala pitanja o tjelesnom zadovoljstvu ili uživanju. A tjelesno zadovoljstvo kada prođe – prođe, zamjenjuje se drugim ili se traži iz početka na drugi način. Umjesto prijateljstva kao ideala prijateljstvo u tom kontekstu izgleda kao nešto manje vrijedno ili čak suvišno – nepotrebno. Ili samo – nadodano. Zapravo –prolazno. Kao mnoge druge stvari u životu na koje ne utječemo.

Ali zar ne dovodi to do shvaćanja svakog prijateljstva kao nečeg prolaznog i zamjenjivog (bilo kao duhovnog ili misaonog zadovoljstva bilo kao tjelesnog –osjećajnog ili osjetilnog)? A može li ono prolazno i zamjenjivo u nekom odnosu biti jednako vrijedno kao ono trajno i nezamjenjivo? Ako nas promišljanje o mogućnosti muško-ženskog prijateljstva ne dovodi do traženja rješenja problema nestajanja i gubitka prijateljstva kao životne povezanosti onda to znači da glavno pitanje nije pitanje (ne)zadovoljstva u prijateljstvu nego pitanje (ne)prolaznosti i (ne)uvjetovanosti naših osobnih naklonosti prema drugom čovjeku.

Prolaznost i uvjetovanost mogu prekinuti svaki (muško-ženski) odnos. Ili drukčije rečeno: naše želje i uvjetovanja u praksi prijateljevanja potvrđuju da je teško naći dvije osobe jednako spremne ostvariti taj ideal zadržavanja obostrane naklonosti i očuvanja prijateljstva u bilo kojoj krizi teorijskog shvaćanja ili nedostatka prijašnjih zadovoljstava (pa čak i onda kada se uplete neka treća osoba i skrene pogled na sebe, nudeći neko novo zadovoljstvo ili neko drugo shvaćanje).

...

Kako bilo da bilo, osobno iskustvo će ipak biti ono što pogoduje raspravi. U razmjeni (negativnih) iskustava doći će do poopćenja: pitanje o istinitom prijateljstvu između jedne žene i jednog muškarca prerasti će u pitanje društvenih odnosa (prijateljstva ili neprijateljstva) između svih žena i svih muškaraca. U perspektivi udruživanja i zauzimanja zajedničkih stavova kao rezultata sličnih iskustava takvo premještanje težišta je uobičajena posljedica. Stoga pridajemo važnost i društvenoj dimenziji našeg zajedničkog življenja. Tada se više ne radi o uplitanju treće osobe u neki već uspostavljeni odnos nego i o utjecaju na uspostavljanje društva kao cjeline, te o utjecaju društva kao mentaliteta na osobni život pojedinaca od kojih se neko društvo sastoji.

Govor o utjecaju patrijarhata (društva u kojem glavnu riječ vode muškarci) na javnu i privatnu dimenziju postojanja pojedinaca (žena!) i sve društveno-političke odnose prati korake feminizma od početka, stavljajući pod povećalo muško-ženske odnose svih epoha povijesti i svih svjetskih kultura i civilizacija. Također i naše, i našeg vremena.

Prelazimo granice individualnog i neposrednog, privatnog i intimnog prostora do onog posrednog, društveno strukturiranog (i pravno-politički obojenog) javnog prezentiranja... a u tome će se naći i privatnog i javnog –otpora.

Kad – tad. Ovisno o društvenim (ne)pisanim pravilima.

Ovisno o – (ne)zadovoljstvima.

Ili –ovisno o (ne)moralnim uvjerenjima.

Pod povećalo se treba staviti ono što se najslabije vidi, ono što se gubi u prijepisima, ono što se izlizalo ili obrisalo nemarom ili zloupotrebama.

Smisao – ne samo postojanja društva za ljude nego i društvenosti čovjeka kojom živi svoj društveni život s drugima za sebe i s drugima za druge (prema drugima) – života u odnosu prema svima drugima. Smisao (uspostavljanja) društvenih odnosa.

Smisao (ponovnog pronalaženja) društvenosti.

...

Društveni život je svakako ono što određuje i uređuje način na koji izgrađujemo svoju osobnost. Upoznajemo sebe ne samo u odnosu prema nekome čovjeku nego i u promatranju odnosa drugih ljudi međusobno. Stojimo poput djeteta koje promatra ljude u svojoj neposrednoj blizini i promatramo ljude koji nam se posredno i postupno otkrivaju preko onoga što rade zajedno s drugima ili pokraj drugih. Društvo čine ljudi, pojedinci. Društvo ili zajednicu, grupu, i svaku državu i naciju. Ljudi su ne samo dio društva nego i oni koji bilo kojem društvu daju smisao, razlog postojanja, ali i određenu strukturu.

Kaže se da su neki ljudi društveniji od drugih. Možda se čine sposobnijima i voljnijima biti ono što jesu i pred mnoštvom pogleda i u nekom djelovanju s bilo kojim ljudima. Možda. Možda se društvenost ističe kod onih ljudi koji omogućuju drugima da budu sposobniji i voljniji za zajedničko funkcioniranje.

Ili samo kažemo da su društveni oni koji u potrebi i spletu društvenih okolnosti i konvencija lako nalaze svoje mjesto i ekspresiju vlastitih misli i osjećaja.

Možda je (ne)društvenost kao način preživljavanja za neke samo (ne)ugodna potreba za upoznavanje samih sebe, za otkrivanje svojih prava i dužnosti, ili za postizanje svojih povlastica. Možda.

Društvenost je ono što je svakako dio našeg cjeloživotnog učenja. Učenja biti s drugima. Družiti se.

Od toga se razlikuje postajanje i postojanje nekog određenog društva. Biti društvo, zajednica. Biti u društvu, pokraj drugih, biti dio jedne zajednice.

...

Kada se radi o društvu kojeg smo dio onda u njemu razabiremo i neke (ne)pravilnosti i neke ciljeve. Kao i kod upoznavanja samih sebe i drugih s kojima smo bliski: što (sebe i druge) više poznajemo to više razlikujemo dobre i loše strane, i ono što nam se (više ili manje) sviđa ili ne; što želimo ili ne želimo mijenjati.

Ono što će prevladavati – o čemu će ovisiti? O našem osobnom trudu? Trudu da razlikujemo dobro od lošega ili da razlikujemo intenzitete sviđanja? Ovisi li (osobni i zajednički) opstanak (pojedinaca i društva) i život unutar nekog društva o tome što se kome sviđa? Što kome padne na pamet?

Možda je važnije pitanje o kome ovisi. O kome sve može ovisiti. O kome smije ili treba ovisiti.

O kojoj osobi, osobi kakve društvenosti i osobnosti.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)