Ono što ostvarujem(o) - kome se sviđa, kako i koliko?

Prihvaćamo li činjenicu da se nekome sviđa ovo a nekome ono, da se nekome isto sviđa ili ne; da nam se neke osobe sviđaju dok druge ne ili nam se sviđaju manje?

Kada prihvatimo činjenicu da je društveni život pokušavanje usklađivanja ili toleriranja tih (i nekih drugih) razlika u mišljenjima, osobnostima i ukusima onda će i naša društvenost biti prilika za donošenje i izražavanje vlastitih sudova. I to prije (i poslije) njihovih javnih, pravnih, zakonskih potvrđivanja.

Društveni život može biti prilika i za dokazivanje ispravnosti ili valjanosti moralnih sudova i zaključaka po kojima će se ostvariti neka naša moralna odluka.

...

Trebam li nekoga da me potiče ili usmjerava na postavljanje moralnih pitanja i donošenje moralnih stavova? Trebam li dopustiti drugome da preispituje moja dosadašnja moralna prosuđivanja i (dublje) stavove koje vode moja djelovanja? Trebam(o) dopustiti i sebi i drugima!

...

Do sad smo često govorili o željama. Željeti nešto karakteristično je za čovjeka, bilo ženu bilo muškarca. Želje su nezaobilazne u životu svakog od nas jer se iz nutrine probijaju i svjesno ili nesvjesno izbijaju i izražavaju u izvanjskom ponašanju. Želje vode naša djelovanja, ponašanje prema sebi samima i drugima (kada radimo nešto za sebe ili drugoga).

Želje su uvijek intimne, osobne, individualne – ali nisu uvijek iste, ili barem nisu uvijek istog intenziteta. Dakle, želje su dio našeg psihičkog ustroja i utječu na sva područja našeg (ljudskog) djelovanja.

U etičkom govoru o željama zapravo govorimo o željama koje se tiču ponašanja u nekom odnosu među ljudima; o željama da nešto dajemo od sebe sebi, drugome ili drugima –zajednici; o željama da budemo dobri, pravedni ili fer. Iz perspektive ispravnog moralnog ponašanja –željeti ili ne nešto što se shvaća kao dobro ili zlo.

Može se razumski objasniti da nešto može biti dobro ili zlo za mene ili nekoga, da neko osobno ili zajedničko ponašanje ostavlja određene posljedice na nekoga i da svaki čovjek i bez dodatnih objašnjenja u mnogim odnosima pretpostavlja i sudi neko djelovanje kao moralno ili ne.

...

Ponekad se govori i o osobnim željama za užitkom koji se ne otkriva kao nešto što bismo uopće trebali vrednovati kao dobro, pravedno ili fer. I makar se najčešće govori o tjelesnom užitku, postoji i duhovni. Nešto nas privlači jednostavno svojom pojavom ili ljepotom i ne izaziva u nama razmišljanje nego osjećaje. Neki objekt koji nas privlači u nama izaziva sviđanje, izaziva uživanje sadašnjeg trenutka u kojem mi sudjelujemo prepuštanjem bez razmišljanja.

Duhovni užitak ili sviđanje tiče se ljepote, a ne dobrote. A svatko od nas prepoznaje da mu je nešto (ili netko!) lijepo (ili lijep!)! I zato privlačno.

Sviđanje je ono što doživljavamo u sebi. Subjektivno.

Ali kao da nam objekt sviđanja ponekad prebrzo nestane. Lijepi zvuk utihne, lijepa slika iščezne, lijep osjećaj prođe, lijepe misli se zaborave. Ipak, iskustvo lijepog doživljaja ostane. Ipak, iskustvo se pohranjuje u našim mislima, ostane u našoj nutrini htjeli mi to ili ne. Negdje. Svjesni mi toga ili ne. Iskustvo može biti dovoljno da sviđanje ne prestane, da naklonost ostane, svejedno pamtili mi to jasnije ili ne.

...

Iskustvo lijepog, kao i iskustvo istinitog i dobrog, privlači nas onome što je to iskustvo izazvalo. Privlači nas ono što nas izaziva, ono što prouzrokuje zadovoljstvo ili užitak; ono što nam se sviđa prouzrokuje u nama užitak i želju da (po)traje ili da se ponovi.

No trebam li sve što želim uživati –uživati bez mjere? I stalno iznova to tražiti?

Trebam li ili smijem li baš sve što želim činiti –u bilo kojoj okolnosti i na bilo koji način –učiniti?

Pitanja s ovim trebam li ili smijem li –pitanja su etike, a ne estetike. Odgovore ćemo pokušati naći samo u usporedbi i sličnosti. Istinito, dobro i lijepo su vrijednosti koje se u našim životima mogu prepoznati. Nažalost, mogu se i negirati. Mogu se zanemariti.

U željama se može pretjerati. U subjektivnom se može izgubiti. Možemo ih gledati i ne vidjeti ih, a možemo i gledati i vidjeti ih tamo gdje ih (više) nema.

...

Kada pred nečim lijepim stojimo zapravo ne filozofiramo nego se samo prepustimo dojmu. Kada počnemo razmišljati o čemu se tu radi onda činimo određeni odmak od toga što nam se dogodilo –kritiziramo ili vrednujemo. Ne zbog ocjenjivanja umjetničkih djela ili područja. Kaže se da se o ukusima ne raspravlja (ili ne baš uvijek!). Pretpostavimo da svatko zna što mu se sada sviđa, u bilo kojem kontekstu, ne samo umjetničkom. U bilo kojem izrazu, u bilo kojoj vrsti komunikacije.

I možemo raspravljati i o dobrom kao lijepom koje uživamo u umjetnosti ili o dobrom kao ispravnom koje želimo činiti u odnosu ili odnosima u društvu.

...

Krenimo u avanturu proučavanja (ispravnih i lijepih) poticaja i načina na koje se može djelovati feministički! I avanturu otkrivanja želja koje (samo) žene mogu ispuniti.

Bilo da se djeluje idejama bilo vizijama (pod dojmom!).

Bilo da se ostvaruje moralno (politički!) bilo kreativno i maštovito (umjetnički!).

(Bilo da se želi pisati i/ili čitati.)

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)