S potpisom - osobno - unatoč svemu?

Usporiti ćemo tempo i zaustaviti vrijeme. Zastati i nasmiješiti se. Nasmijati se sebi, unatoč blokadama, rastresenostima, neuspjesima. Za to je potrebno promotriti sebe iz nekog drugog kuta, iz očiju drugih. Ne zato da bismo bili smiješni i zabavni nego što više realni.

Da, o čovjeku smo čuli toliko definicija, opisnih pojmova, usporedba i (nepotrebnih) informacija različitih struka i disciplina. O naravi čovjeka kao (ljudskog) bića, kao osobe, kao duše. I danas se čuje uzrečica: duša je od čovjeka! I pitamo se zašto. Hvalimo li nekoga tom izjavom, i na koji način? Ta rečenica više govori da pretpostavljamo kako postoje razlike u doživljavanju vrijednosti nego o rasponu ili dometu što ga mogu izvršiti na život bilo kojeg čovjeka.

Riječi koje koristimo u svakodnevnom govoru pomažu nam shvatiti dio, samo mali dio, onoga što označuje pojam čovjek. Svatko od nas će se sjetiti čovjeka – da se govori o onome što se može zamisliti kao moguće za bilo kojeg čovjeka – ako čuje bilo pohvalu bilo kritiku primjedbe na jednoga. Sjetiti se čovjeka znači sjetiti se da nas bilo tko može iznenaditi nekim svojim činom, ili spontanim ili promišljenim.

Čovjek: u mogućnosti da pokaže vrijednosti kroz življenje i djelovanje, pokazuje sebe kao nosioca tih vrijednosti ili kvaliteta i autora vlastitog života.

Ako se zaustavimo, pojednostavljeno, na teorijama o tome što je čovjek kao čovjek, ostat ćemo u mnoštvu novih pitanja i nabrajanjima primjera koji kao da su (ne)opravdane iznimke. Proučavanje će nam sugerirati da se zadovoljimo s onim što se stalno iznova vrti kao nadahnuće ili kao odbojnost, kao nešto normalno ili nešto što je sve samo ne normalno za čovjeka kao jednog od nas. Kao nekog od nas.

Svašta se priča, tamo još od Aristotela (da je za čovjeka nešto posebno to što ima razum). Čovjek je biće. Biće koje misli, igra se i smije, radi; biće društveno, biće smisla, usmjereno na komunikaciju, na odnos; sposobno za kulturu, izgradnju civilizacije, preuzimanje odgovornosti. Zapravo, što god da se priča – od čovjeka se očekuje više nego što bi se možda realno trebalo očekivati.

Ali da se ne priča ne bi bilo zanimljivo. Da se ne govori toliko puno ne bismo se čime imali uspoređivati (ili natjecati). Da nije zanimljivije proučavati ono što je različito od čovjeka do čovjeka ne bismo bili u dilemi tko je više čovjek (ili zbunjeni gdje je nestao čovjek među tolikim ljudima). Jer sve navedeno može se okrenuti i u negaciju ili neispunjavanje uvjeta.

Da se ne uspoređujemo međusobno ne bismo shvatili da smo i drukčiji jedni od drugih. Da smo slični a opet i različiti, da smo svi – drukčiji. Svi nekako – zasebni.

Svatko ima priliku obratiti pažnju na to kakav dojam ostavlja na druge, kakve reakcije kod drugih izaziva ili kakvo raspoloženje unosi u neki ambijent, događaj, u dušu drugog čovjeka. No, obraćamo li pažnju pitajući se zašto, zašto ostavljamo različite dojmove?

Susreti koje u životu s veseljem pamtimo upravo su oni sa strancima, nepoznatim ili još nedovoljno poznatim osobama koje nas zainteresiraju svojom predstavljenom osobnošću. I nije potrebno da budu stranci da nas iznenade nekom drugom stranom osobnosti, nekim odgovorom koji smo tražili a da možda pitanje nismo još niti uputili. Ipak, pitanje mora biti prvo postavljeno, barem u našim mislima. Ne retoričko pitanje. Pitanje koje nas pokreće ususret drugima. Drugima u kojima tražimo sličnost i završavanje naših rečenica.

Ukoliko smo u mogućnosti nekome se diviti, razlog tome sigurno leži u osobnosti koja ne pokazuje samo vanjski izgled nego i nešto tajnovito, duhovno, nutarnje, još neviđeno, intimno.

Osobnost jest nešto vidljivo, ono što se čita između redaka – kada se osoba pokazuje kao pojava, cjelina, primjer jedinstva svojih misli, riječi i djela. Divimo se ljudima koji nas uče kako izgraditi osobnost koju bismo voljeli i sami imati. Osobnost koja je jedinstvena po jedinstvu života onoga što smatramo da vrijedi živjeti. Osobnost –dio nas, dio našeg života koji se izgrađuje, oblikuje, živi iz dana u dan.

Tuđe osobnosti se ne može kopirati nego se nešto od njih samo može usvojiti. Druga osoba nam može biti tek dragocjen primjer. Primjer koji nam pomaže prepoznati načine kako na određene događaje, situacije, probleme, poticaje, izazove i tuđa ponašanja možemo odgovarati dosljedno i zadržavajući vrijednosti i vrline unatoč poteškoćama koje nas u tome mogu pokolebati.

Pitanje je može li se osobnost potrošiti i zamijeniti drugom? Je li moguće imati osobnost kao masku na licu koja se po potrebi igranja (životnih) uloga može skidati i stavljati natrag?

U odnosima imamo različite uloge koje ne glumimo nego kreiramo, učimo se u skladu s njima reagirati. Npr. improvizacijom i snalažljivošću s obzirom na poziciju i djelovanje druge osobe i njezine (ne)očekivane reakcije. Ili samo ulaganjem u odnos i tražeći zajednički jezik sporazumijevanja. Te uloge su samo jedan dio nas i ne čine našu osobnost posebnom nego neki odnos na koji time utječemo (kao što je odnos roditelj –dijete, sestra –brat, žena –muž).

Ono što čini našu osobnost je kontinuitet, usklađenost i povezanost u cjelinu. Osobnost nije slučajna. Osobnost je ono što ostane isto – jedno – u svim odnosima, koje bi se nalazilo iza naših prvih reakcija i zadnjih izbora. Osobnost je ono po čemu je neka osoba prepoznatljiva. Može se usavršiti. I može se obnoviti. A može i ostati na pola.

Čovjek uči dok živi. I uči kako živjeti. Čovjek uči kako živjeti sa svojom i tuđom osobnošću, i sa svakom osobitošću svoga bića.

Zato je ipak bolje ne usuditi se čovjeka vrednovati prema njegovoj (nedovršenoj ili na pola) osobnosti. Ili barem ne još.

Svaki od nas je najveća zagonetka sam sebi. I svatko od nas se stalno može iznova čuditi upravo svojoj osobi. I zadiviti se, i razočarati. Zbog utisaka i učinaka osobnosti.

...

Oni koji nam samo sugeriraju da još ne posjedujemo neke odlike osobnosti koja zadivljuje ili nam ih predstavljaju kao nedostižne u nama će samo izazivati tjeskobnu prazninu. Čak i ljubomoru ako nam pokažu kako oni imaju te kvalitete. To ne znači da nas mogu i naučiti kako ih se ulaže u življenje. I ne znači da nas žele poučiti. Ne mora značiti. Niti da se boje bismo li ih možda kopirali. Za svaku osobu na ovom svijetu ipak se nađe barem još netko tko na nju može nevjerojatno podsjećati. Pitanje je kako se osjećamo kada uviđamo da u tom smislu nismo posebni. I kada uviđamo da u nekom smislu i jesmo isti kao i drugi, tj. nismo bolji od drugih. Svi isti – kao ljudi.

Čovjek je u stanju kopati do korijena, tražiti temelje na kojima počiva njegova osoba. Pa čak i kad je njegova osobnost poljuljana ili ugrožena ili (pro)suđena (ili ništa posebno), njegova osoba je ta koja je jedna jedina. Unatoč svemu.

Biti čovjek –osoba – jest nešto posebno. Unatoč svemu.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)