Nestati, ostati; puknuti ili postaviti se - pod pritiskom?

Učenje pretpostavlja povjerenje. Povjerenje u druge i u sebe. Da se od nekoga ima što naučiti i da smo svi sposobni nešto novo naučiti. Bez izgradnje i obnavljanja povjerenja ništa novog ne bismo mogli naučiti niti naučeno upotrijebiti.

S izgubljenim povjerenjem i ono naučeno se može zaboraviti. A zbog nepovjerenja učenje se može i zapriječiti.

Osobnosti se mogu suprotstavljati kao što se mogu i nadopunjavati. Osobe se mogu (uspješno) susresti i susretati.

...

S ljutnjom i gorčinom mogu nas proganjati sjećanja na situacije u kojima smo bili povrijeđeni, zbog osjećaja neispunjenih očekivanja ili razočaranja u one koji su svojim postupcima zanemarili ili iskoristili dio nas ili nešto naše. Takva vrijeđanja i one najdublje povrede zločini su koje neki (i bilo koji) čovjek može nanijeti sebi ili drugome.

I zločini se ponekad nauče, ako svi rade isto i ako nam prestanu biti mučna sjećanja na one već učinjene.

Isti čovjek može ostaviti ponekad dobar a ponekad loš primjer. Isti čovjek je sposoban i dobro i loše činiti. Ista osoba može (p)ostati dobročinitelj ili zločinitelj.

I nisu opravdanja učenja ili oni od kojih se učilo, niti sve što je čovjek kroz život i učenje gradio. Nisu razlog niti različite niti slične osobnosti. Nisu razlog niti zapreke učenju.

Razlog su (prešutni) dogovori i pregovori ne htjeti učiti. Pogotovo ne htjeti učiti na greškama. Razlog su prilagođavanja svoje osobnosti društvenim kontekstima.

Razlog je podijeljenost u sebi. Na pola. I ne prepoznati strane. Svoje dvije strane.

...

Kao i sa učenjem tako je i sa komuniciranjem. Kada se zaustavi, prekine –ostane samo interpretacija. Interpretacija događaja. Dok je gužva i napetost nema vremena za provjeru. Provjera slijedi nakon što se učenje završilo, sumnja se u ono što nam nije (više) direktno dostupno. Ali dok su poučljivost i komunikacija na djelu – priklanja se, p(r)ovjerava i odlučuje. Posadašnjuje.

Ono što je sada aktualno, što se sada čini, to je ono što je potpisano, zadnje na snazi. To je ono odlučujuće. Ono na što se upravo sada opredjeljujemo. Ono što sada sa sobom činimo. Ono što vlastoručno potpisujemo. Nitko drugi umjesto nas – mi sami.

I ne radi se tu samo o duhu suvremenog doba koje kao da daje krila izgradnji čovječnijeg svijeta. Ne radi se tu samo o učenju čovječnosti u svjetskoj povijesti, znanju koje se prenosi generacijama. Ne radi se ni o napretku znanosti i kulture, humanizmu, čovječanstvu. Ne radi se samo o učenju različitih informacija niti o različitom načinu učenja.

Nekad se radilo baš kao i danas –o povlasticama.

Nekad se radilo o povlasticama muškaraca. I to samo nekih. Dok se druge zapostavljalo. Nije zanemarivo kako je najveći privilegij bio pristup učenju, pristup posjedovanju znanja, vještina i –javnog priznanja. A zapravo i nije bio ništa drugo nego unaprijed predodređen. Zapravo je pravi privilegij bio pristup među povlaštene –pristup u određeno društvo.

Danas je jako malo toga sigurno određeno unaprijed. Danas su se povlašteni izborili za povlastice (ili ih zadržali ili stekli, ugrabili prilike).

Danas se radi o navalama, o naletima i pritiscima zbog kojih se osobnost više ne smatra potrebnom učenja i preoblikovanja. Radi se o vršenju pritiska tko će imati više privilegija, tko će imati jaču osobnost.

Kada osobnost postane atrakcija (i senzacija) prestane biti atraktivna –primjer(e)na. Kao atrakcija postaje umišljaj. I kult i iluzija.

Možda ostane kao –pouka. Ali nestane kao –putokaz.

...

Duh čovjekov se bori za opstanak. Stalno iznova. Opstanak između neprimjerenih fantazija povlaštenih i svojih vlastitih nedostižnih snova.

Kaže li se da je slobodnog duha onaj koji odbija predodređeno kao i podređeno, a teži neodređenom i nepoznatom? Ili je slobodan onaj koji prihvaća određene izazove i rizike, ma kamo ga to odvelo?

Nije svaki izazov bolja prilika. Izazov nije samo steći povlastice, nego nadmašiti koncept povlaštenog. Rizik nije samo izgubiti kontrolu ili zadobiti konkurenciju, rizik je imati jednake početke i jednaku poziciju.

Izazov i rizik predstavljaju i ostavljanje povlastica (i položaja), kao i njihovo dijeljenje. Ponekad. Prepuštanje drugima.

U duhu slobodan je onaj koji je neopterećen i nepristran. To ne znači ravnodušan, imun (na povrede i podjele). Neopterećen preuzimanjem rizika i nepristran u prihvaćanju izazova. Tko je u duhu slobodan pustit će druge blizu, neće biti pod pritiskom ni zbog većine ni zbog (povlaštene) manjine.

...

Za život je jednako važno i učenje i povjerenje kao i sloboda izbora i slobodno djelovanje. Primanje od drugih i davanje od sebe.

Znati ono kroz povijest sakupljano (znanstveno) znanje i (svjetovnu) mudrost kao i povjerljivo znanje barem jedne (privatne) otkrivene tajne (koja se tiho šapuće na uho). Znati ono činjenično znanje koje se kad tad opovrgne kao i ono tankoćutno koje ne prelazi granice tuđe intime. Učiti iz povijesnog tuđeg iskustva i učiti iz svog osobnog.

Sve je važno. I opće i pojedinačno. I ono za sve i ono koje se drugih ne tiče. Makar se ponekad to obrne pa se prvo navedeno napuhuje i grčevito drži za sebe, a drugo ne čuva i tako umanjuje. Ponekad se i jedno i drugo šalje dalje i obezvređuje (zbog interpretacije onoga do koga stigne). Stvar je slobode kako se interpretira i kako koristi. I gdje se povuku granice. I gdje su vidljive. Sve je to važno.

I još puno toga čini se kao stvarno važno.

Sloboda za otkrivanjem vlastitih kapaciteta u stjecanju znanja kao i izbora primjene stečenoga. Sloboda obraćanja sebi i skretanja pažnje na sebe. Sloboda za prelaženjem vlastitih granica i dokazivanjem. Sloboda fizička i duhovna, sloboda vanjska i nutarnja. Sloboda misliti na sebe. Jer važno je misliti (i) na sebe. Ako se tek kreće od sebe.

Ako iznutra donosimo neke izbore onda nas jača njihovo realiziranje. A realizacija je još korak bliže da nas ukorijeni u onome što je i bio početni izbor – stavljanje sebe u središte. Tako je moguće vratiti se k sebi i djelovati vrteći se oko sebe i svog položaja. Tako je moguće ojačati osobnost koja ne pomaže da se i drugima podijele povlastice, a pomaže da se izrode nesuglasice.

Jača osobnost ponekad guta slabije. Jača i nezasitna osobnost.

...

Kad se jaka osobnost za samu sebe bori a sve druge zapostavlja, na kraju se odvaja od osobe (čovjeka kao čovjeka). Odvaja se i od svoga temelja pa i sebe počne pretpostavljati kao prednost. Prednost za aktivan društveni život i kao pretpostavku za zrelost onoga koji po(d)učava, ženske ili muške osobe (istog društva).

Daje si slobodu da drugima govori što da rade. Pričinja se kao prednost neke slobode ili pretpostavka zrele slobode dok se kreće putem druge osobe, preko druge osobe. A pitanje je koliko to ima veze sa pravom i istinskom slobodom.

Doći do druge osobe, bez povlastice – bez osobnog interesa. Bez nepovjerenja. Bez rivalstva. Bez zaborava sebe. Bez zaborava i bez zapostavljanja. U slobodnom pristupu. Doći i ostati na raspolaganju.

To je tajna zrelosti, istinski (među)ljudskog djelovanja. Ali sazrijevanje je proces, i to dugotrajan.

...

Povjerenje će zaslužiti samo onaj koji će poštivati slobodu druge osobe. Slobodu i osobnost.

Povjerenje neće izgubiti onaj koji će odustati od osobnog interesa kako bi druga osoba postala svjesna svoje slobode, osobnosti i djelovanja.

Povjerenje neće trebati tražiti ona osoba koja će druge iskreno htjeti podučiti kako slobodu sačuvati i kako osobnost njegovati u istinskoj zrelosti.

Osobnost se može očuvati.

Preživjeti (ovaj) trenutak i (ovo) društvo. Preživjeti kao ženstvena (ili muževna).

Ne kao povlaštena nego zrela. U slobodi osobe.

Osobe koja dopušta biti poučena i druge poučavati, koja se divi i druge zadivljuje. Prenoseći znanje, na razne načine. U povjerenju i povjerljivosti.

Osobnom emancipacijom. Svaki dan iznova.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)