Problem - netipične - svakodnevice?

Crno-bijeli svijet. Fotografije i filmovi.

Starinske, rijetke umjetnine i – drugi detalji.

Portreti. Otisci. I – uspomene.

Postoje strastveni kolekcionari. I oni koji samo – preprodavaju.

Postoje oni koji imaju (velike) planove. I postoje oni koji se samo (trenutno) – zabavljaju.

Kao da i jedni i drugi lako zaborave na – vrijeme. Jer vrijeme leti.

...

Neki puštaju vrijeme i zadržavaju sjećanja. Ili preskaču vrijeme da bi se posvetili planovima. Misle ili na prošlost ili na budućnost. Imaju razlog. Misle o tome. U prisjećanju ili iščekivanju paze na detalje. Žele to zadržati za sebe.

Nekad zaustavljaju trenutak. Žele ga ovjekovječiti. Bilježe osjećaje. Za sebe i druge. Imaju razlog. Čak i kada ne misle o tome. Žele prenijeti skrivenu poruku, žele komunicirati dalje.

To će od njih ostati za druge. Njihov pečat, stil i – odvojeno vrijeme.

...

Ljudi se lako oduševe kada dođe nešto novo na reportoar. U vidokrug i razgovore.

To je kao da su se pojavile (nove) boje. Što šarenije – to veselije. Kao u izumu fotografije ili filma. Kao neka nova igranja.

Kako u vizualnim tako i u zvučnim efektima. Kao u (filmskoj) industriji i u svakoj profesiji. Kao u svakoj obradi. Novo se (lakše) prodaje. Barem u početnoj – euforiji.

Oduševljeni ljudi prenose uzbuđenje. Uzburkaju valove. Povuku druge. Kao u svakoj publici. Novosti se šire brže. Trče. I obilaze svijet.

...

Dan za danom pronalazi svoja sivila. To tmurno i sivo ima svoje mjesto, ali se radije gura ispod tepiha. Međutim, i kao skriveno ne da mira, jer pokazuje ono čega nema više nego ono čega ima.

Nostalgija, sjeta; bol i tuga; neimaština. Pretočena u riječi i stihove postaje poezija, pretočena u ideje – filozofija. Priča i pjesma. Teorija i praksa. Ne imati to nešto, biti lišen nečega, biti izdvojen. Nitko i ništa. U neznanju, ali – slutnji.

Umjetnik, kreativac, genijalac, filozof ili intelektualac – nije važno jer sivo je sivo – svatko ponekad osjeti da je napušten i/ili sam. I svatko u osamljenosti reagira onako kako zna i umije. Umješnošću početnika. Kao neiskusan. Komunicira kako zna i umije. Komunicira s onim kojeg nalazi –usput. Traži radije nekog – poznatog. Nešto što bi moglo biti sad. Nekoga tko bi sada mogao biti tu. I tada kreće u onu daleku potragu. U svoju vlastitu – pustolovinu. Zaokruženu cjelinu vlastitog života. I da je netko (pr)ocijeni.

...

Svakodnevni život je pun rutina. Obaveze kao da se množe, navike se učvršćuju, male svakodnevne stvari se obavljaju i sve ide kao po špagi. Rasporedi u tome pomažu, barem onda kada ih se redovito prati. Dok sve to ne dosadi. Kada predugo nema strasti, a ima samo pravila. I umjesto da se rutina razbije nekim novim zanimljivim sitnicama, strastveno se počnu kršiti pravila. Jedno za drugim.

Ponavljaju se i tuđe iste pjesme; pokazuju mane, predvidljive reakcije, veća očekivanja i neprekidne pretpostavke. Slabosti koje su uočljive. Iritiraju. I okreće se neki novi film. Čine se rezovi. Novi pokušaji. Ali kao da se ništa ne mijenja. Jer nema razloga. Onog koji bi bio dovoljan. I nikako ga se sjetiti. Nikako završiti priču.

Nostalgija, sjeta; bol i tuga; strah. Otkriven u neizvjesnosti zapleta i prekida priče. Strah od poraza, nedovršenosti, neiskorištenosti, nepovratnosti. Strah od promašaja. Od brisanja tragova. Taj strah nije tek panika. Nije iracionalan. Ima svojih razloga.

Strah od zaborava. Zaborava životvornih detalja. Crtica vlastitog života.

Strah da možda nije sve to crno-bijelo. Da stvari nisu takve kakve ih zamišljamo. Da možda baš u tome nismo u pravu. Da ćemo promašiti cilj.

Svatko voli biti u pravu. Zapravo, svatko hoće da mu netko drugi potvrdi da je u pravu. Da je uhvatio bit. Samo što svi hvatamo različite signale i često nismo međusobno umreženi. Privatni sastanci često tumače društvenu zbilju, iz svog kuta gledanja, i zadržavaju se na detaljima. Detaljima koji nisu bitni za priču, osim za našu.

Detalji su bitni za našu maštu. Neznatni detalji su bitni za ugođaj. Neznatni svakodnevni detalji su bitni za efikasni utisak.

U muzejima još možemo naći izložbene primjerke starih salona, ili onog izdvojenog kuta sobe gdje su se izmjenjivale nove, zanimljive (dez)informacije. U nekim domovima također možemo naći tih muzejskih primjeraka, makar je moderno vrijeme izumilo neke druge, uglavnom virtualne. Terase, balkoni, kafići, teretane, parkovi, tramvaji, ulice. Računala, mobiteli. Sve može poslužiti. Bitno je da informacije cure. Ali je bitnije da se detalje – čuje.

Nema čovjeka na svijetu koji ne bi volio da ga se jednom bar čuje.

Nema čovjeka koji ne bi želio nekome otkriti svoj portret.

Ali ima onih koji to nikako – ne razumiju. Dok ne napuste svoj mali skučeni svijet.

…

Oni koji se ne nađu u pravo vrijeme na pravom mjestu ostanu zakinuti. Ostare. Ili se – osame.

Imaju možda sakupljene kolekcije, imaju možda i pamćenje, a možda imaju i – očekivanje.

Oni koji su svugdje pomalo i stalno vani, ostanu zapravo najčešće samo – dezorjentirani.

Možda imaju dragocjeno iskustvo, možda svestrano znanje, ali sigurno od svega toga imaju i neko – očekivanje.

I jedni i drugi najčešće u svom očekivanju ostanu razočarani. Na gubitku. Ako tuđim životnim pričama tek uokviruju svoju. Ako ne cijene ni svoje ni tuđe vrijeme. Ako ne raspoznaju boje. Ako jedni drugima okrenu leđa. Ako ostanu samo sa sebi sličnima. Ako traže samo iste crte lica.

...

Svaki dan može iskrsnuti neka nova prilika. Ne kao pisanje iznova već kao svojevrstan nastavak. Popravak. Ili napredak. Kako za koga.

Prilika da se prizna strah i neimaština. Da se uđe u dijalog s onim ne(in)formiranima. Da se dešifriraju otisci onih koji prolaze našim životima. Da se u svakodnevici otkriju (ne)tipični detalji razmjena i tolerancija.

Osim za one kojima su razmjene i tolerantnosti tek dodaci neke nove (muzejske) kolekcije. Izložba. Koju se promatra u tišini.

...

Pa čak i ako se privlače – suprotnosti i razlike se prozivaju.

Pozitivno – negativno. Optimistično – pesimistično.

Prošlo – buduće. Vremenito – vječno.

Mlado – staro.

Žensko – muško.

I kad se otkrivaju i prozivaju onda se – dijeli i tolerira različitu (in)formaciju.

Ali samo to nije dovoljno za zaokruženu priču. Ako tolerancija podržava strah i neimaštinu.

Suprotnosti su dobar početak za raspravu. Suvremenu i svevremenu.

Ono što uvodi u drugu prisutnu dimenziju. Prepoznavanja – međuovisnosti. Prepoznavanja –nadopune. Upućenosti na – zajedničko življenje i djelovanje. Ono nešto za skretanje pažnje. Postavljanje (uzroka) problema.

Da čovjek ne zna i ne može (pre)živjeti sam.

U svom (crno-bijelom) svijetu.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)