Emancipacija, sada?

Da bismo mogli biti otpušteni moramo prije toga biti zaposleni, da bi nama nešto moglo biti otpušteno znači da nam je prije bilo pridržano. Da bismo mogli odstupiti potrebno je bilo prvo pristupiti nečemu ili nekome. Da bismo se oslobodili trebali bi prethodno biti u stanju ili situaciji robovanja ili ovisnosti.

Da bismo bili emancipirani trebamo prvo iskreno priznati sami sebi da smo još daleko od toga, unatoč svemu.

Latinska riječ emancipare može biti prevedena s otpustiti, odstupiti, osloboditi se, proglasiti samostalnost...

hm, proglasiti samostalnost još ne znači posjedovati je...

Razriješiti se od skrbništva, briga, nadzora (nad sobom)...

hm, rekli bismo razriješiti se okova (možda stvarnih možda umišljenih, možda fizičkih, psihičkih, možda duhovnih...)... ili vezanosti s nekim drugim.

I sve drugo što bismo još mogli povezati s tim pojmom, mnogima bi i danas moglo biti ili interesantno ili vrlo bitno u ovom svijetu koji traži promjene. Ponekad i promjene pod svaku cijenu. Svejedno je kojim se pojmom danas možemo poslužiti dokle god tu potražnju promjene možemo lansirati na tržište ideja i ljudskih srdaca, pogotovo onih ženskih.

Namjera mi nije zagušiti eter povijesnog i umjetničkog, još manje znanstvenog ili matematičkog... nego ući u dubinu intuicije. Intuicije o ženi i njezinoj želji i potrebi emancipacije ili oslobađanja. To je emancipacija od stanja zavisnosti od svojega isključivog ja, tj. emancipacija od stanja podložnosti svojim vlastitim hirovima, emancipacija od stanja ugnjetavanja od strane vlastitih mana i emancipacija od stanja privida –prividne slobode (odbacivanjem ljepote življenja s drugima) životom bez osobne pravičnosti u međuosobnim odnosima...

Emancipacija nije zahtjev samo onih kojima je nešto pridržano, zabranjeno, uskraćeno ili ograničeno već svima koji se smatraju pritisnutima teretom ljudske slabosti ili krhkosti (vlastite i tuđe!)...

Možda je prikladno vrijeme da se staro tumačenje pojma emancipacija žena uključi u raspravu o onome što se odnosi na svako ljudsko biće već time što je ljudsko i što se u životu s drugim ljudima prvo suočava sa samim sobom. Zahtjev biti stalan, stabilan, postojan, zahtjev je uvijek aktualan i suvremen. Zahtjev koji osoba upućuje samoj sebi, ponekad direktno, a češće indirektno. A zahtijevajući nešto od drugih dobiva zauzvrat njihovo zahtijevanje istog –za same sebe.

Zahtjevnost kao takva stanje je potrebno svakoj ljudskoj duši kao početak promjene. Zahtjev: misliti i promisliti, razumjeti i razumijevati, tek onda obrazlagati i izlagati. Zahtjev, odnosno mogućnost za nešto mijenjati.

U našim življenjima spremnost misliti i spremnost djelovati ne idu uvijek zajedno. Pogotovo kada se promjena događa u nama.

Jesmo li spremni promišljati o onome što činimo ili želimo činiti?

Ili želimo živjeti nepromišljeno, bez introspekcije?

Ili smatramo da je ono što smo već promislili gotova stvar i da se misli trebaju uvijek vrtiti oko istog ili nadopunjujući ono već promišljeno kao da tuđa mišljenja samo potkrepljuju to naše –isto?

Potrebno je promišljati tuđa djelovanja. Svoje djelovanje promišljati je nešto još potrebnije. Ono što je najpotrebnije jest tražiti razloge bilo kojeg djelovanja. Stvarne razloge. Jer razlozi uvijek postoje. I ne samo s vremena na vrijeme. Pitati se o razlozima još ne znači spoznati ih. Način promišljanja biti će ključan za izbjegavanje zabluda. Promišljanje će tako postati stil života, koji će nam pomoći u zauzimanju stavova naspram događaja kojih smo dio. Samo ustrajanje u filozofskom (kritičkim duhom prožetom) istraživanju nakana (i) djelovanja dovest će do toga da shvatimo kolika je razlika ili sličnost koju možemo imati jedni s drugima s obzirom na životna opredjeljenja.

Ipak, razloge svojih misli i svoga djelovanja odobravamo prečesto već samom spoznajom da su naše a ne tuđe. Bez vrednovanja, tj. kritike. Tuđe misli i djelovanja često odobravamo ili ne odobravamo uspoređujući ih s vlastitim mislima i stavovima, a ponekad prihvaćamo baš zato jer naše nadopunjuju. Ponekad nas veseli ako nas tuđi zaključci nadvladaju i pružaju više intelektualnog zadovoljstva nego što smo sebi svojim pokušajima mogli priuštiti.

Kako bilo da bilo, ne odbacimo olako tuđe misli niti ih stavimo na mjesto vlastitih! Ne bojmo se promjena u svojim mislima, djelovanju; životu!

...

Možda bi bolje bilo kad bismo spoznajući i svoje i tuđe želje, osjećaje, potrebe, misli i čine bili jedni drugima bliži, dostupniji. Ne imaginarno. Već realno, stvarno, razumski, duhovno. Osobno. Bliskiji jedni s drugima. Razumijevajući druge i sebe u razumijevanju onoga što je zaista moguće razumjeti svima.

Najbolje ne bi stoga bilo komplicirati stvari postavljajući malo čas subjektivna malo čas objektivna pitanja o čovjeku (miješajući subjektivne doživljaje u upoznavanju konkretne osobe sa poznavanjem postojećih teorija o ljudskoj naravi koju svi imamo već time što smo ljudi). Najbolje je da jedni drugima postavimo konkretna, osobna, jednostavna pitanja poput ovog: Tko sam ja tebi?

To isto pitanje od strane drugoga čujemo kao vlastito propitkivanje: Tko si ti (zapravo) meni? (A možemo ih preformulirati i ovako: tko sam ja za tebe, ili tko sam ja u odnosu prema tebi; makar ova druga formulacija može na prvi pogled imati negativan prizvuk). Ta pitanja trebali bi postaviti u pretpostavci odnosa koji (već) postoji ili se događa u nekom (novom) susretanju –iz dva smjera.

Pod pretpostavkom da hoće biti iskren, odgovor na pitanje može dati samo taj bliž(nj)i kojeg se pita. Emancipacija se može dogoditi samo ondje gdje se nađe ovakav istovremeno jednaki odgovor u oba smjera: (ja sam tebi i ti si meni...) „netko (uistinu) bitan“. Jer samo ono što se prepoznaje kao bitno zaokuplja našu pažnju. Što smatramo nebitnim, to jedva primjećujemo. Ako pak nešto ili nekoga rijetko primjećujemo, ponašamo se kao da niti ne postoji.

Pokušajmo negdje naći i primijetiti postojanje, bitak, bitnost, odnos kao odgovor na feministička pitanja emancipacije žena. Ili, pokušajmo postaviti iznova feministička pitanja i barem omogućiti nalaženje odgovora koji bi mogli biti korak bliže gore navedenoj emancipaciji. U svakodnevnom životu, našeg XXI. stoljeća.

Pokušajmo vidjeti ono što je uistinu bitno –nama – sada. U meni i u drugome čovjeku. U nekom našem međuljudskom odnosu. U meni – i tebi.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)