Ruku pod ruku, korak po korak?

Tek nakon što se čovjek iz neznanja jednom osramoti (ili i više puta, to dobro dođe kao utvrđivanje lekcije!) počne se obazirati na pravila lijepog ponašanja. Na prvi pogled ne otkriva im se baš reda i smisla, ali red se uspostavlja upravo ondje od kuda su potekla i kamo idu. Postoji neki (redo)slijed. I varijacije na temu. Koje ponekad od čovjeka čine karikaturu.

Ono što (ne)pristranom promatraču ipak promakne je činjenica da nikoga tko poštuje ta pravila ne zakidaju, ne promiču i ne izdvajaju. Na sebe više skreću pozornost oni koji čine suprotno ili ih propuštaju. Ispadaju simpatični ili samo smiješni. Ako se drugima ne podruguju.

...

Slijedom veselja perspektiva se povećava: svatko se vraća na ona mjesta gdje se osjeća kao doma. Veseli se i onaj koji se namjerno prilagodi kao i onaj koji druge sebi prilagođava. I svi su kao svoji na svome. Doma se nitko ne pretvara, ili to barem svjesno ne pokušava. Dom je mjesto gdje se čovjek tijekom života zaustavlja. Da uzme zraka. Ako ga ima. Da napravi pauzu. Ako mu se dopušta.

Može li za jednog čovjeka biti više domova?

Koliko se često spominje roditeljski dom! I kako često se taj dom napušta – da se uredi neki drugi! I nitko se ne čudi, jer se pretpostavlja – kontinuitet. Obiteljski odnosi uzeti zdravo za gotovo: odnosi pomoći, potpore, brige i pozornosti. Ne zbog dijeljenja zajedničkog prostora, nego zbog – odgovornosti. Ali s obzirom da je malo toga zdravo i da ništa nije unaprijed gotovo – i zbog igre riječi – odgovornost nosi odgovor onome tko je nasuprot. Nosi ga. Budi. Obitelj snosi odgovornost. Obiteljski – zajednički.

Dom bi mogao biti duhovna oaza mira i odmora. Ako ima obiteljskih odnosa (po)dizanja i nošenja. Ako nije prazna kuća ili soba. Ako nije bijeg od (izvanjske) stvarnosti ili ponavljana noćna mora. Nažalost, svašta se događa i svugdje ima ekstrema. Niti jedna obitelj nije idealna, ima svojih problema i svojih rješenja.

Uglavnom se zapravo ponavljaju i prilagođavaju – prepucavanja ili kontroliranja. Učestala je k tome i – obrana. Pa napadi. Ponekad i ignoriranja. Pa dramatične pomirbe. Zabavljanja. Sve u svemu–dinamična – vrludanja.

...

Svako mjesto ima svojih običaja. Ne postoje za sve ista pravila. Svaka zajednica ima svojih naglasaka. Svaka obitelj svojih mušica. I u tome postoji kontinuitet. Pa se većina na putu u drugi dom zadrže u prolazu, razdoblju slaganja kockica. Pripremanju i uređivanju sebe. Vakuumu i čekanju. Za odvikavanje od nekih navika i prilagođavanju situaciji.

Osnivanje obitelji ide ruku pod ruku s osobnom odgovornošću, sa samostalnošću i hrabrošću. Spremnošću. Koja ne nastaje samo tako. I koja nekad tek nastaje odlukom – ulaskom.

Buka često izaziva ili povećava stres. Gluha tišina povisuje napetost. Sve u znaku borbenosti. Makar najviše nedostaje odlučnosti. Odluka na kraju ovisi o perspektivi. I – (ne)promišljenosti. Ili o – nečijem autoritetu.

Osnivanje obitelji nije nova moda. Zapravo, nova obitelj je stoljećima bila polazna točka onima koji su željeli imati (neki) drugi oslonac. Onima koji su željeli doživjeti ljubav, ući u brak; dom napuniti djecom; imati – svoju obitelj. I – koliko je moguće – s(p)retno. Uspoređujući stvari s iskustvom od prije, uključujući bliže i dalje rođake. Svi su imali isprepletene i žive odnose. Makar je to nekad značilo i određenu cijenu – unaprijed dogovorenu – iznuđenu. Ali kraj ne ovisi o početku nego o tijeku – (dovoljno lijepom) ponašanju – ići zajedno ruku pod ruku.

…

Već dulje vrijeme na Zemlji tako ne funkcionira. Još će neki u novoj obitelji tražiti utočište, ali je za one modernije draže da im se dom izolira. Tada dom postane samo prolazno mjesto gdje se pojedinac skriva. Rijetko kad se izabire prostor stanovanja, ali zato se bira okolina, kvart, kat; pokućstvo i prehrana. Bira se sigurnost lokacije i komunikacije na daljinu i na mahove. Sve se manje traži sigurnost dubljeg poznavanja druge osobe. Jer se drugi često deru ili samo šute. A svatko treba prostor za sebe, i mnogi ga nalaze u svojoj sobi ili stanu. Bez da ga s ikim dijele.

Biti negdje doma odnosi se na onu našu osjećajnu i društvenu stranu koja se želi negdje skrasiti. Pripadati – nekome. Pojedincu i/ili zajednici, društvu. Pripadati – dok se ne uđe u neku dublju problematiku.

...

One koje nam se cijelo vrijeme vrte po glavi su – žene. Moderne. U trendu.

Svako doba imalo je svoju modu i avanturu prijelaza. I naše doba avanturu nastavlja. Podizanje jedra, spuštanje sidra ili – nasukavanje. Navlačenje.

Ruku pod ruku s muškarcima.

Mota nam se po glavi ono o čemu se priča ili ono što smo od nekoga negdje čuli. Još više nam se mota po glavi ono što nismo čuli a htjeli smo. Ne imati znanja ili iskustva o nečemu što se negdje događa može biti pogubno za one koji kao da nemaju pametnijeg posla za raditi kroz dan.

Znatiželja. Pogibao. Frustracija.

Negdje nas je netko naučio pred muškarcima šutjeti. Ali žene među ženama naučile su to nadoknaditi. U domovima žene su naučile čekati – makar su imale što za raditi! – jer su se muškarci uobičavali (nakon rada i putovanja) vraćati.

U obiteljima žene su učile živjeti jer bez njih – većina ostalih – ne bi mogla preživjeti. Osjećajno, odgojno. Moralno. (I još k tome i lijepo se ponašati!)

Ekonomično. Zbog podržavanja, poticanja, tješenja, slušanja. Muškarcima, djeci, rođacima i susjedima. Strastveno. Promatrajući što se (svima) njima događa. I kako na njih – utjecati.

U svako doba – do neke mjere – ljudi su mogli jedni na druge računati, ako su se ponašanja mogla predvidjeti. Računali su na stereotip, ne samo na lijepo ponašanje. Ali stereotipi prikrivaju dubinu, i ne rješavaju ničije probleme. Stereotipi zamagljuju prozore – u divan svijet bilo koje osobe.

...

Obitelj ili zajednica u kojoj nema autoriteta vrlo brzo će zaboraviti na bonton. Obitelj ili zajednica u kojoj nema poštivanja autoriteta vrlo brzo će od pukog bontona puknuti i postići nutarnji lom. Možda stambeno osiguranje i može pokriti trošak ali ne može očuvati dom netaknutim i imunim od mogućnosti nezgode. Sigurnost doma pruža ljubav i poštivanje. Kada su dvoje jedno drugom autoritet. Kada je više njih kao jedno. Kao jedan izlaze u svijet.

Da raskrinkaju stereotipe. Da drukčijim ponašanjem postave dublja pitanja. Da i izvan doma nađu svoje mjesto – mjesto zanimanja. Da kao doma budu bilo gdje u svijetu – u svijetu zarađivanja. Da postave pitanja autoritetu koji je izvan obiteljskih okvira. Da šute ili govore – u duhu (samo)poštovanja i surađivanja.

Da se izvana podrži neka inicijativa potrebna je podrška iznutra– od vlastitog doma. Makar nedostatak te podrške ne uvjetuje traženje odgovora već utječe na njegovu kvalitetu.

Tek stajati na istom mjestu omogućuje vidjeti isto na horizontu.

I ići – kao muškarac ili žena – korak po korak, za (nekom) ženom.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)