Izgled (ne) vara?

Nažalost, na svijetu postoje društvene sredine u kojima nije dostupno opismenjavanje. Oni koji su već daleko dogurali svojim jezičnim i profesionalnim obrazovanjem također su ovladali tehničkim postignućima digitalnog doba te im ne manjka niti sklonosti niti snalažljivosti u upotrebi digitalne (pismenosti). To ne mijenja činjenicu da na svijetu još uvijek postoje društvene sredine u kojima je za neke nedostupno i ono prvotno, učenje standardnog jezika. Danas je ova činjenica šokantnija nego prije kada je obuhvaćala masu ljudi, mnoštvo iz narodâ.

Dok se jedni bore sa svladavanjem početih lekcija i osnovnog školovanja drugi se na razgovorima za posao predstavljaju kao poliglote ili tek odgovaraju na upite o tome koriste li neki strani jezik aktivno ili pasivno u govoru i pismu.

...

U mom okruženju nitko ne pita o poznavanju materinskog jezika, barem ne za ulazak u komunikaciju na ulici ili konverzaciju koja je tražena za ulazak u neki posao. Ne pita, ali pretpostavlja (naravno, s obzirom da je kod nas u Hrvatskoj obavezno završavanje osnovne škole). Jedino što se još može posvjedočiti je ispravljanje ili ismijavanje, sablažnjavanje, zbog nečijeg brzopletog ispada ili nenaučenog gradiva – i to posebno na društvenim mrežama ili u sms-porukama. Ali komentari ili glasna i javna negodovanja unatoč osjetljivosti sablažnjenih mogu i nas probuditi iz naših obrazovnih drijemeža.

Možda nestaje zahvalnosti za mogućnost obrazovanja.

Davnih dana, kada se svijet istraživao na nedostupnim mjestima i kada se ljudi nisu nadmetali nazorima svojih vlastitih predodžaba o tom istom dalekom svijetu – mogućnost obrazovanja bila je životna prilika. Prilika koja se ne propušta. Prilika za otkrivanje nepoznatoga.

Naših dana, prilika je za dodatne sadržaje (aktivnosti) kojima se nadopunjuje redovno obrazovanje. Obrazovanjem slobodnog vremena. Ili prekovremenih sati.

Slobodno vrijeme za obrazovanje više nije luksuz nego potreba, jer za današnji svijet obrazovanja nikad dosta. Ali zato ima dosta propusta. I ponavljanja ispita.

...

Možda nestaje i zahvalnosti za one koji obrazuju. Jer su rasprostranjeni po svem svijetu. Jer su sada nedostupni oni, a ne svijet. O svijetu toliko saznajemo, ali o njima tek uzgredno.

I ne znamo što misle o sebi kao onima koji to čine, a kojih je bezbroj. I ne znamo što misle o nama, i o tome zašto nas obrazuju. Jesu li oni sami ono što žele da mi budemo.

Obrazovani ljudi su oni koje većina sluša što govore. Ili barem neko vrijeme. Dok im je stalo do obrazovanja drugih. Ali i dok brinu za njihovo odgajanje. Ili – sve dok lijepo govore. I dok još imaju biznis.

Ponekad se više sluša glas nego riječ. Ako se glas prepoznaje. Ako se prepoznaje onaj koji nastupa. Onaj koji dominira. Ponekad se više gleda na tuđe ponašanje nego na svijet koji se riječima opisuje. A ponekad se niti vidi niti čuje. Jer nas obrazuje i odgaja taj isti svijet. Svjetonazor dotične osobe. Ili onaj koji je prvi ponuđen, aktualiziran.

Svijet – nadohvat ruke.

Svijet u kojem se ljudi susreću, izmjenjujući stvari – od onih materijalnih do onih duhovnih.

Svijet u kojeg se ulaže. Bez prestanka. Makar istovremeno s tim ide i korist – za sve (ili barem većinu). I prema koristi ga se podcjenjuje ili precjenjuje. (...)

Svijet kojeg se vizualizira. Izmišlja.

Svijet digitalnog doba. Koji je naš svijet jer smo i mi dio njega. Naš svijet. Jer smo na njega naučeni. Jer smo bez njega kao slijepi. U njemu izgubljeni.

Ali to je i svijet koji se – zamijenjuje. Čak i kada se zamjena ne raspoznaje. Ostaje svjetovno mišljenje, koje se prilagođuje i mijenja.

Prilagođuje se način življenja.

Biti obrazovan čovjek može značiti biti ugledan i uspješan u poslu. Ali i ne mora. Može imati potvrdu da je uljudan, pristojan (kulturan) čovjek. Koji će bolje raditi svoj posao. Ili će se bar to od njega očekivati.

Biti obrazovan ne znači imati samo papir(potvrdu) da smo prošli određeni proces učenja i da smo ocijenjeni kao oni koji sada znaju dovoljno za ovo ili ono. Za život i rad.

Od obrazovanih se očekuje da znaju što rade i zašto. I da mogu dati objašnjenje. Da mogu dati prijedlog.

Danas biti obrazovan čovjek znači sve više samo imati opću kulturu, imati što više općeg znanja. Također ni to ne znači garanciju za uspješnije obavljanje poslova. Ne znači ni da bi trebao takav čovjek biti pristojan. Niti se očekuje više od njega. Očekuje se tek snalažljivo korištenje digitalnim tehnologijama.

...

Knjige s koricama i listovima papira zamjenjuju sve češće knjige koje se čitaju na tabletima. Velike teške dnevnike u školama e-Dnevnici koji su stalno dostupni pogledima. Telefonske govornice se miču s ulica jer svi imaju mobitele i sve više se opskrbljujemo bankomatima različitih banaka (i aparatima za kavu!). Novci se i dalje troše (kao i kava potrebna za budnost) – u hodu.

Brzi tempo života unosi instant rješenja i izuma svaki put kada pokušamo biti pametniji, praktičniji. Nešto što smo prije koristili pokazalo se sada nedovoljno, nekorisno, nezanimljivo. Istrošeno. Staromodno. Sporo.

Koliko uloženog truda ponekad izgleda kao bačeno u vjetar! Ako je netko bio u svom trudu od nas brži. I opet se čine glasniji oni koji pitaju za kvantitetu; broj i sumu. Umjesto da se uspori i pita za kvalitetu. Rezultata rada. I trajnosti.

Umjesto skupljanja bodova i traženja originalnosti, mogli smo biti sigurniji u sebe, jednostavniji i – odmorniji. A to nam neće pružati nikakvi predmeti, ma kako dobro bili reklamirani. Niti koliko nam trenutno koristili. Pa i oni – obrazovni. Humanistički. S kojom god ocijenom ih položili. Ukoliko su nam pomogli da samo izgledamo obrazovani.

Što vrijedi mnoštvo znanja ako nam stvara nered u glavi i drži u stresu, ako nam ne pomaže riješiti probleme koji se kroz život skupljaju i vuku?

Zar je zaista tako teško u svijetu naći i podržati pravu mjeru učenja i prakse? Zar je teško naći najbolje rješenje? I čiji je to zadatak? Pojedinca i/ili zajednice?

Kao i mjeru proizvodnje i korištenja. I rješenje svjetskih problema.

Da, teško je naći pravu mjeru. Jer imamo velike ambicije. I rješenje je teško naći jer ih je toliko ponuđeno na sve strane i istovremeno. I najčešće na stranim jezicima. Kojih je bezbroj.

Umjesto da se krene od materinskog. Što olakšava stvari.

I od majčinskog instinkta. Koji je na svem svijetu isti. I koji (d)ostaje.

Za početak dovoljno. I nezamjenjivo. Za odgoj i obrazovanje.

Možda se s razlogom to od majke (i oca) – roditelja – očekuje.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)