I sunce blista starije

Za ovih korona-dana, pa i sada kada mjere polako propuštaju zrak, vani možete stresti najviše starijih ljudi. U blistavih sedam ujutro, u redu pred Sparom, uglavnom su to stariji ili oni njima slični. Oko podneva, opet najviše sijedih glava sjedi na klupama kraj složenih tržnih tezgi, polako se ljuljaju vukući kolica ili cekere, čekaju pred bankom, ulaze u prazne tramvaje. Ekrani ih ne drže jer nisu ni digitalni urođenici ni priučeni digitalci. Na biciklima se tu i tamo nađe netko od njih, ali jurnjavu mahom biraju mlađi. Predvečer kvartovskim površinama zagospodare šetači pasa; i među njima ima starijih, no manje. Podsjetimo se, pod suncem nema najviše starijih nego i svih onih koji se tako osjećaju ili tako izgledaju. Tu su otromboljeni lokalni kroneri, sredovječne žene u tajicama izašle po špeceraj, hromi hodači, skupljači boca, kopači po kantama, i oni živopisni likovi koje je teško bilo kamo smjestiti. Kako to da baš njima najviše nedostaje svjež zrak? Možda se ne boje pandemije jer nemaju bogzna što izgubiti, možda se boje više pa se nastoje opskrbiti, možda nikada nisu otkrili raj računala ili im nema tko donijeti što već treba…ili možda jednostavno nemaju nikoga s kim bi podijelili karantenu. Nemaju previše posla ni novca, ali imaju vremena, tako barem mi mislimo. No mi ne mislimo da svi oni dolaze iz jednog svijeta gdje vrijeme ima drukčije koordinate, gdje je najvažnije izaći van da bi se osjetio živim, gdje je čovjeku prirodno da ga sunce liječi sintezom d-vitamina. Mi i ne mislimo da je sunce najstarije od svega u galaksiji pa su mu oni stariji prirodno skloni. Mi i ne mislimo kako je ovo prvi put da ih primjećujemo, čudeći se koliko ih ima, tu kraj nas, nepoznatih i bezimenih, starijih ljudi i njima sličnih, kojima se ne žuri, koji polaganim kretnjama bivaju vidljivi obasjani čistim, blistavim suncem.

Marina Katinić