Istina vjere

U enciklici Lumen fidei koju je započeo papa Benedikt XVI., a završio (kao svoju prvu encikliku) papa Franjo, čitamo: "... upravo u kontempliranju Isusove smrti vjera se jača i biva obasjana blještavim svjetlom".

Svjetlo je jedan od simbola za Istinu.

Po Evanđelju po Ivanu spoznajemo kako Ivan Krstitelj nije bio svjetlo nego onaj koji je došao da posvjedoči za svjetlo. Ivan je posvjedočio za Isusa.

Znamo da je Isus za sebe rekao da je put i istina i život, zapisano je.

I nije zapisano samo zato da mislimo na to što je sve Isus učinio za nas, kako je patio i umro. Zapisano je da shvatimo i povjerujemo, on je Isus Krist i trajno je naš put, istina i život - osobno za život svakoga od nas, jednako i potpuno.

Kada tek počinjemo živjeti određeni molitveni život i pogotovo ako počinjemo svakodnevno razmatrati u molitvi, nailazimo na neke intelektualne poteškoće.

Ponekad nam se čini da su izvanjske okolnosti (poput buke i poštapalica) krive za to što nismo razumjeli neku propovijed ili neku molitvu koju je molio svećenik; ili kada čitamo duhovne knjige - kao da su nerazumljive ili se čak s pročitanim ne slažemo na prvu - ne sviđa nam se, mislimo "nije to za mene". Čitamo životopise svetaca i ne osjećamo nutarnji poriv da ih oponašamo (nasljedujemo).

Tražimo Božji odgovor na određena pitanja koja nam se nameću zbog konkretnih okolnosti u kojima se nalazimo; ili tražimo rješenja za probleme i ne pitamo Boga kako da se s njima nosimo nego ga samo molimo da nešto učini po tom pitanju, da to promijeni, da nas usliša.

Radije molimo Boga da nam pomogne da mi učinimo ono što možemo i trebamo učiniti! Molimo Boga da se mi promijenimo, a ne okolnosti (pogotovo ne drugi – umjesto nas)!

Mi se možemo mijenjati životno. Možemo povjerovati (Bogu). I možemo rasti u vjeri.

...

Ponekad smo svjesni tame kao neznanja u kojem se nalazimo (ponekad se nalazimo u tome a da i nismo svjesni već samo osjećamo neku tjeskobu). Ne znamo kako je Isus za nas upravo ovdje i baš sad put, istina i život. U tim trenucima samo jedno je bitno: imati povjerenje da ćemo znati ono što nam je dovoljno (i primjenjivo) u određenom trenutku života i da će nam sve biti jasno onda kada će on to htjeti.

Ponekad želimo sigurnost u smislu dokaza i nikako da se zadovoljimo s dostupnim informacijama, tražimo da bude jasnije, još očitije, detaljnije (nešto što samo naslućujemo, a želimo shvatiti do kraja).

Radije molimo da budemo zadovoljni svojom plaćom, da budemo zadovoljni onim što imamo, da budemo ponizni – svjesni da konačne i sveobuhvatne odgovore nećemo imati dok se sve ne ispuni (i sv. Pavao u 1 Poslanici Korinćanima kaže: Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!).

U takvim trenucima bitno je ustrajati u molitvi. Moliti i – vjerovati. Vjerovati i ljubiti.

Ljubiti i dalje, bez prestanka. I tako moliti bez prestanka.

Bog želi da budemo ljudi dobre volje, ljudi od vjere i povjerenja, i dosljedni. Trebamo tražiti kako produbiti našu vjeru, a ne kako ju svesti na traženje razloga za i protiv u donošenju svakodnevnih izbora (ali i onih životnih odluka). Ne malo puta se dogodi da svjetlo istine dođe neočekivano, direktno od Boga (kao da je samo bilo potrebno da zauzmemo o nečemu stav prema njegovom kriteriju, prema onome što je njemu milo, da naš stav bude pred njim i za njega - u traženju i vršenju njegove volje, a ne naše). U prihvaćanju ograničenosti znanja. U prihvaćanju svojih ograničenosti.

...

Druga poteskoća je sumnja. Mnogi ljudi danas sumnjaju u postojanje Boga. Ali, sama po sebi sumnja je početak vlastitog promišljanja i prethodi zauzimanju stava pred (Bogom i) drugima.

Ipak, u naše vrijeme stalna sumnja se često vidi kao znak samostalnosti, pameti, veličine čovjeka. Ili se takvom želi pokazati (i vidjeti). U tom smislu postaje atraktivna i poželjna da čak mnogi ponosno obznanjuju da sumnjaju u Boga, u vjerske istine - dogme, u slobodu vjernika koji žive kao katolici.

Istina se tada banalizira; relativizira, ili odbacuje ili prilagođuje modi i ukusima pojedinaca koji uporno tvrde da žele misliti samo svojom glavom.

Razlikujemo sumnju koja je propitivanje i razboritost od sumnje koja je sama sebi svrha kao izlika za odgađanje donošenja odluke ili kao manjak smisla za osobnu slobodu i odgovornost.

Za prvo je potrebna vjera, a za drugo je vjera višak, jer vjera je odlučujući i obvezujući odgovor.

Vjera traži odgovor slobodne volje – (slobodno) usvajanje i (smisleno) odlučivanje.

Vjerom razum čovjekov može doći do sjajnog izražaja istine.

S nevjer(ic)om tko gleda na ono što razum nadilazi možda ostaje posve racionalan, ali racionalno je i da time možda ostaje u sjeni neistine ili u mraku laži.

Sumnju koja čovjeka usmjerava traganju za konačnom istinom koja oslobađa od svih zabluda povezujemo s istinskom razboritošću po kojoj nismo slijepo poslušni već kao ljudi sposobni povjerovati da život ima smisao i da se taj smisao i nama može otkriti ili objaviti.

Poslušnost vjere negira smisao sumnje kao trajnog odbijanja istine koja bi se mogla pokazati kao objektivna.

Prihvaćati istinu kao Onoga koji se otkriva ili nalazi, vjeru pretpostavlja sumnji i sumnju vjerom nadilazi.

...

Isusova ljubav daje odgovor na pitanja o istini koja oslobađa.

Istinska sloboda čovjeka je ljubav u (spoznatoj) istini.

Ali kao što spoznaja (teorija) traži praksu, vjera traži predanje. Predanost vjere je zauzimanje stava povjerenja naspram sumnjičavosti. U predanju kao povjeravanju sebe Bogu zajedničarska dimenzija vjere jednako je bitna kao i ona individualna. Zato postoji Crkva da prepoznaje i čuva Božju objavu i omogući prihvaćanje srcem i pameću svih istina vjere koje nisu ništa drugo nego zajednički odgovor na tu Objavu kao jednu i objektivnu Istinu.

Isusove riječi neće uminuti nikada.

Objavila se Božja riječ i Božja ljubav u Isusu Kristu, u njegovom (životnom) djelu i (vječnom) životu. Događaj Objave zapisan je u Svetom pismu. Istinu Objave i Božje djelovanje i dalje nalazimo u Crkvi (i u svijetu). Objavljene istine vjere Crkva čuva svojim (pologom i) autoritetom.

... "U tu ljubav, koja nije ustuknula ni pred smrću da bi pokazala koliko me ljubi, mogu vjerovati; Kristovo potpuno predanje samoga sebe za nas otklanja svaku sumnju i omogućuje mi da mu se potpuno predam i pouzdam u nj", možemo enciklikom Lumen fidei kao službenim dokumentom Pape, u Crkvi, i svojim (privatnim i) osobnim stavom preuzeti i potpisati.

...

Elena Petrić