Jakost

Krunica Božanskog milosrđa završava trostrukim zazivom Bogu: „Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože“. To je naš Bog. Bog jaki, El Šadaj (Svesilni) kako ga se naziva već u Starom zavjetu. Svaku osobinu Boga koju želimo ostvariti u svom životu, i svaku krepost koju želimo prakticirati kao izraz vjere i nadnaravnog života, prije svega tražimo u Bogu i njegovim svetima (a najkonkretniji primjer je sam Isus Krist). Pa tako i mi želimo biti jaki u vjeri!

Ono što u Isusovom životu (točnije smrti na križu) vidimo, i što pronalazimo u mučeničkoj smrti tolikih svetaca Crkve, vjerojatno u svom životu nećemo moći nasljedovati u takvoj radikalnoj ili izvanrednoj mjeri. Ono što mi možemo, i što je za naš život i vjeru presudno, jest upravo malo svakodnevno mučeništvo i redovite borbe u onome što znamo da su naše osobne slabosti ili mane.

...

Spomenimo bl. Ivana Merza (vezano uz njegova djela o važnosti tjelovježbe, o kršćanskom pogledu na tijelo i sport). Na prvi pogled iznenađuje kako je imao duboku i jasnu misao o važnosti kršćanske askeze i o smislenosti prakticiranja svih kreposti. Razlikovao je naravne kreposti koje mogu imati ljudi koji nisu vjernici i one koje su nadnaravne jer su upućene na Boga (proizlaze iz vjere) i povezane su s vrhunaravnom dimenzijom čovjeka koji surađuje s Božjom milosti i preko svega se može još više približavati Bogu.

Zaista, kao vjernici pozvani smo rasti u jakosti, ne samo zbog toga što Bog želi da budemo jaki i da podnesemo ili izdržimo svoje osobne križeve ili da, na kraju krajeva, budemo sretni sa svojim životom ili da nakon određene problematične situacije ili krize izađemo kao pobjednici. Sjetimo se riječi sv. Pavla koji se hvalio svojom slabošću, ne zbog jada koji je osjećao ili zbog rezignacije, nego zbog Božje jakosti koja se u slabosti usavršuje. Čovjek koji se bori s Kristovim snagama već je pobijedio, jer Bog nikad ne gubi bitke. Bitno je da se borimo, a ne da prepustimo borbu nekom drugom (npr. kada u obitelji ili na poslu treba riješiti neki problem, koji je možda problem nekog drugog – možemo mi kao dio obitelji ili tima također učiniti sve što se može, i to bez cjenkanja ili premišljanja). Kako ćemo drukčije usavršiti Božju snagu u nama koju smo dobili (i dobivamo, pogotovo sakramentima) ako odustanemo od borbe sa nekom svojom manom samo zato što zbog nje stalno padamo ili nam zbog nje drugi stalno zamjeraju ili nas (javno) prozivaju? Da bismo dopustili Bogu da uredi naš karakter i da nas blagoslovi rastom u krepostima, za početak trebamo biti sasvim iskreni pred sobom i pred njim s obzirom na svoje slabe strane. Bog nije šef koji nas želi prilagoditi ili programirati za veći profit svoje firme, Bog želi da budemo sretni i zadovoljni sa sobom jer nas on voli i sviđa mu se da ga u svemu molimo za pomoć (i da mu za sve zahvaljujemo).

Sretni smo kada možemo krenuti iz početka, jer tako ustrajemo unatoč činjenici da moramo sve iz početka. Ako je vrijedno ustrajati, ako je dobro ono u čemu ustrajemo, i mi smo sretni što za novi početak još nije prekasno.

Jakost je važna za dosljednost u svemu onome što nam je potrebno da očuvamo u svom životu vjeru (a znamo da ako u njoj ne rastemo iz tjedna u tjedan – oslabit će). To u našem svakodnevnom životu znači jakost u detaljima koji čine našu vjeru aktivnom, živom, spremnom na kušnje. Jakost ćemo kroz poseban ispit savjesti ovih dana pokušati prakticirati u onome što nam inače ide teško (neka bude jedna stvar o kojoj ćemo moći voditi računa kroz dan; npr. nešto što svaki dan odugovlačimo, ono s čim uvijek kasnimo ili što prekidamo prvom prilikom; ili zašutjeti u nekoj raspravi ili pretrpjeti šutnjom neku situaciju koja se stalno ponavlja; ili predusresti neku reakciju u obitelji koju često izazovemo ili pogoršamo jer nismo mislili na to na vrijeme ili jer smo druge kritizirali; ili prikazati kao žrtvu napor ili umor zbog toga što smo ipak napravili nešto što se moglo ostaviti i za sutra; ili kada odlučimo da ćemo prioritet u rasporedu dati molitvi ili određenom djelu molitvenog plana unatoč onim drugim stvarima koje su isto važne makar se mogu rasporediti u neko drugo vrijeme) tako da možemo biti raspoložive za smirenu i budnu molitvu (u pravo vrijeme).

Ako ćemo biti dosljedni barem u tome da svaki dan iskreno stanemo pred Boga i spoznamo gdje smo zapeli ili koji su bili istinski razlozi naših uspjeha ili neuspjeha, sigurno ćemo uvidjeti i prilike i milosti koje nam je slao (što je potvrda njegove ljubavi, koja ne traži od nas najbolje rezultate nego stalno ispravljanje naših nakana i više ljubavi u našim djelima). Možda ćemo tako biti blaži prema slabostima ljudi oko nas, ali neka nam to bude samo poticaj da ih ispravimo na pravi način, način koji ne vrijeđa i koji pokazuje našu ljubav prema njima. Tako možemo biti jaki zajedno i biti prava potpora jedni drugima, ukoliko istovremeno pazimo na Božje stvari (istine vjere, disciplinu Crkve i Božje zapovijedi) i također (makar nije sve samo u lijepim riječima) pazimo na ljubav koja je ključna u svemu onome što izgrađuje u istini.

...

Jakost je krepost usko povezana s hrabrošću. Hrabrost je većinom potrebna za učiniti prvi korak, a jakost za izdržati do kraja. Za naše svjedočenje vjere i dobrih djela u užem ili širem krugu poznanika, kolega i društva – molimo Boga za svjetlo da vidimo gdje smo pozvani djelovati i na koje načine, a onda se povjerimo zaštiti anđela čuvara i zagovoru svetaca (i blaženika).

Povjerimo (se), priznajmo svoju slabost kako bi primili tuđu potporu i pomoć, kako bi Bog svojim zahvatom Duhom Svetim nadjačao naš duh (i time ojačao i naše tijelo).

Uđimo hrabro u novogodišnji izazov.

...

Elena Petrić