Još i ‒ stan(ka)?

Brzi tempo života, kao i brzi automobili, voze nas na sve strane. Živci pucaju na šavove. Ako i nađemo trenutak opuštanja, tu su uvijek neki drugi da nam potrube i da nas požuruju. Još ako smo svjesni da i u brzom hodu kasnimo, jedva ćemo uspjeti doći do zraka kada se napokon zaustavimo. Ako se ne dogodi veći kolaps ili šok, lakše ćemo mjeriti puls i visinu tlaka, a po potrebi detektirati i nakupljeni smog. Dok je više pokazatelja pretpostavke su uvjerljivije.

Mladi su pokazatelji ili odrazi društva. Mladi su pretpostavke budućnosti Zemlje. Mladi su brzi i mrtvi ukoliko nije čisti zrak za izaći na ulice i netaknuta priroda za hodanje, izlete i ‒ osamostaljivanje.

Brzi tempo mladima u razvoju, kao i zemljama, ukazuje na žurnost preskakanja prepreka. Ne dopušta ni stanku, pogotovo ne česta zaustavljanja. Vrijeme im je kao novac potreban za bogati društveni život ili za računanje satnice. Mladi su gladni društvenih događanja, zemlje site društvenih promjena i burzovnih kotacija.

Kako se onda ponašati kao odrasla osoba? Kako stvari dovesti u red? Bilo gdje u svijetu.

Bilo gdje? Kad je globalno sijelo. Kad su odrasli – u tuđini.

Zašto mladost – odlazi? I mladi i stari mogu biti odrasli na istim mjestima. Ukoliko se iskazuje podrška, koja nije tek cilj upravljanja (holding društva). Od uređivanja javnih površina do čišćenja vlastitog dvorišta, od otvaranja privatnih klinika do praćenja modnih trendova (jer urednost je potrebna i za slaganje plastike kao i za make-up maske za lice). Ako se mladost predstavlja kao baš to, onda je i razlog bilo koje (plastične) operacije. I opsadnog stanja.

Ako je kao mladost (duha) prisiljena skrenuti od prirodnog puta (odrastanja).

Ali i tada ju nešto usmjerava. Netko se možda ipak razvija. I u procesu starenja kao i u zastari (EU) projekata (razmjena mladih). Ako razvoj uključuje (čitavog) čovjeka, (plodove) zemlje i (Treći) svijet. Ako ga ne zaskoči živčanost (razvijene) civilizacije.

...

Kao što se Zemlja nosi s klimatskim promjenama, mladi (i stari!) se nose (s) novim tehnologijama.

Što koga dopadne. I u koje god doba (akademske) godine.

Nekad je to (prisilno) zadržavanje. Zamrzavanjem novčanika ili (studijske) godine. Kao uklanjanje bora zatezanjem lica. Čime se često zaustavlja učenje (i prirodan osmijeh). Pa i honorarnim (studentskim) poslovima. Čime se tek prehranjuje. Bez dodatka za stanarinu i režije (ili običan desert).

Nekad je tu i (nuđenje) zabave. Ili kontrola mjesta okupljanja. U centru zbivanja kao da nema življenja ako nema i iživljavanja (pokazivanja u javnosti i na poznatim mjestima).

A kad je sve to iza, ostaje suvremena (lepeza) taktika. Leasing koji se naknadno otplaćuje. Posuđivanje na neko vrijeme. Kao obostrani dobitak ‒ korist i obvezivanje. A ako nije tek suvremeno (obostrano) iskorištavanje ili izrabljivanje, može li se ikada doći u neki privatni posjed?

...

Utječu li na odrastanje godine koje prolaze ili žarišne točke prostora koji imamo na korištenje – za (poslovne) sastanke i susrete, trgovine i promocije, slavlja i mimohode?

Godine iskustva ponekad idu u prazno, ukoliko delikventi i dalje remete javni red. Odrasla osoba ne skriva se u mnoštvu. Ne lijepi se za druge. Niti druge lijepi na sebe. Odrasla osoba daje (si) prostora. Ima mjesta za sve. I – posjeduje sebe.

A kao ona koja preuzima obaveze (kao volan u ruke), kako odrasla osoba može istovremeno i zapamtiti tuđe upute i uvjeriti s(v)e da su njezine vlastite? Nije lako očistiti zatrpane ceste. Nije lako odvajanje (otpada). Nije lako imati sve na broju. Nije lako uvidjeti svoje propuste. Nije lako ni ostati ni otići s jednog ustaljenog puta (ali je lakše kada je to prijelaz zbog dorasle odluke jedne odrasle osobe).

Nije lako ući u novo stacionarno stanje, kao niti u (meno)pauzu, (novi) stan ili (zrelu) vezu. Podrazumijeva nove prilagodbe i – razlikovanje.

Nije lako plivati u (post)feminizmu.

Ali nije nemoguće.

Ponekad je to jedini put (za osamostaljivanje).

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)