Koja (para)fraza?

U nekim situacijama u životu čovjek se osjeća slobodan, a u nekima prisiljen ‒ birati.

U kontekstu ponude i potražnje od malena se učimo trgovati. Mijenjamo jednu vrijednost za drugu. Prisjetimo se djetinjstva i djetinjarija: sakupljanje stvari. Hobiji. Najezda. Netko se oduševio sa samoljepljivim sličicama, netko fasciniran papirnatim ili svilenim salvetama, gormitima ili zdravoljupcima. I kreće procedura: uz neke sitne razlike u ukusu dođe se do zajedničkih kriterija. Nešto vrijedi više. Za jednu stvarčicu mogu se dobiti dvije.

Od djece se može tako puno naučiti – koliko puta smo to tek čuli ili izgovorili! To nam je podsjetnik, (prividan) paradoks; zapravo nas djeca podsjećaju na nešto što smo zaboravili (a da nismo htjeli ili smjeli). Od svakoga se nešto može naučiti ako se razlozi ponašanja pokušavaju razumjeti, ako se razumije kako i što je nekoga navelo na to i takvo postupanje (makar se mi možda na to ne bi ni u bunilu odlučili).

Roditelji koji su svaki dan s djetetom prate njegov napredak, prije svega napredak u tjelesnim sposobnostima (puzanju, hodanju, motorici; percepciji dostupnih materijalnih predmeta i oponašanju primijećenoga). Roditelji koji promatraju (psiho)fizički razvoj svoga djeteta uočavaju i sposobnost njegovog komuniciranja. Svaka komunikacija je primjer nuđenja i traženja, davanja i primanja. Razmjena. Nekad više nekad manje uspješna – zadovoljena. Dječja komunikacija je izravna, spontana, lako shvatljiva. Dječja trgovina – raskrinkana. Izrazom lica, pokretom tijela; glasnoćom, brzinom, silom (prilika). Jasna (verbalna i neverbalna) komunikacija. (Razmišljanje o tome kao da ponižava – u nekim situacijama odrastao čovjek trebao bi biti poput djeteta, a u nekim djetinjarijama se na svoju štetu deformira.)

...

Učimo djecu na način primjeren njihovoj dobi (ili se nadamo da ih tako učimo i da ih drugi tako uče). Ono što mogu razumjeti bez da im se obzor sužava i bez da ih se u nepotrebnim informacijama zatrpava. To je moguće postići ako im se ne nudi sve na dlanu očekujući da će se njihov izbor suziti i odgovorno polučiti dogovorom s vršnjacima. Što je više ponude to je više rastresenosti – jer se ne može postići sve što se poželi – bilo da se radi o stvarima i sakupljanjima bilo da se radi o pamćenju i općeobrazovnom programu. Kriteriji olakšavaju izbor, ali tko kriterije postavlja? Gdje ih naći?

Gdje je izvor prihvaćanja kriterija (pravo)valjan tamo je izbor slobodan i voljan. A taj izvor je vlastita opravdana prosudba. Unatoč tome što može biti pogrešna. Gdje je kriterij čvrsto prihvaćen tamo nema povlađivanja za drugim(a), ima tek mogućnosti opovrgavanja. Gdje su jednima kriteriji jasni drugima je od kriterija važnija sabotaža (umjesto da se vrate svojim izvorima).

Gdje se onemogućuje (životni) izbor zbog (prot)okolnih tema ostaje samo (za sve) prisilno zanovijetanje, prigovaranje – javna (medijska) opomena. Ili podržavanje samo nekih naglasaka poduzetih kampanjâ. Najezda sakupljanja potpisa (kao na fakultetskim semestrima, političkim izborima ili građanskim inicijativama). (Lažna) obećanja nasuprot (zloslutnom) predviđanju posljedica.

Umjesto da se (još uvijek) govori o problemu (određivanja dobi punoljetnosti djece, razlikama u spolu, razmišljanja o rodu i) uskraćivanja prava na sudjelovanje u biranju stvari općeg dobra (političkom upravljanju) možda se danas treba više govoriti o samom problemu – javnog govora. Ne zbog aplauziranih retorikâ nego zbog kompleksnosti lančanih reakcija i skupâ kriterija.

...

Djecu roditelji i učitelji na vrijeme pokušavaju pripremiti da budu spremni kvalitetno učiti i slobodno birati od koga, što i za koga, za što – nastaviti dalje (živjeti) obrazovanjem.

Danas i stručnjaci iz znanosti kao i ljudi iz naroda (u obrazovnim institucijama kao i u obiteljskim domovima) verbaliziraju (govore bez sustezanja) o važnosti poučljivosti i cjeloživotnog učenja. Postoje teorije kako naučiti – učiti. Postoje načini kako samostalno učiti i kako učiti u grupi, u razredu. Postoje načini kako naučiti razgovijetno i razumljivo (naglas) čitati. A postoje i načini kako čitati kritički, kako prepričati, kako sažeti, kako recenzirati (i kako cenzurirati). Sve u svemu, ulažu se napori da se (djeci) ne prestane čitati. Da ne bi postali kao odrasli – nedorasli. Da ne bi (p)ostali sami misleći da su takvi samostalni. Ne kritički – kritični. Na rubu (očaja). Bez (smislom ispunjenih) komunikacija.

Odrastanjem se promatranje (okoline) sve više (glasno) komentira. Od početnih spontanih zaziva i ponavljanja riječi i rečenica komunikacija prestaje biti izravna. Zapravo, ne prestaje s vremenom nego s učenjem, spoznajom i prosudbom. S vremenom se štošta zakomplicira, a kada se komplicira (u) mislima riječi nisu dovoljne. Treba kontekst da razjasni stvar. Forma (književnog, znanstvenog, stručnog) djela i misaona cjelina. Preference, navodi; citati. Dijagrami, crteži; prilozi. Predgovori i pogovori. Po mogućnosti (tvrde) korice. I djelo je spremno za štampu, ne nužno i za prijem.

Odrasli traže okolišanje. Nalaze izlike za svakojake (loše) izraze. Umjesto da se pojednostave i opet nađu u sebi – iskreno dijete.

Dijete treba učitelje, treba – koordinate. Dijete treba otvorena vrata kao i jasno označene granice. Dijete sluša kratke rečenice. Dijete čuje smiješne riječi i ponavlja neobične zazive. Dijete razabire (stilske) pauze.

Dijete (u nama) – presuđuje. Ako nije tek dijete koje u nama samo (pre)dugo spava. Ako nije tek stvar tuđeg (ne)prisilnog izbora.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)