(Kršćanska) nada

Uz liturgijsko bogoslužje Crkva u svijetu ima i pučku pobožnost o kojoj vrijedi također razmišljati zahvalno i teološki. To teološki znači da sve naše osobne ili zajedničke pobožne prakse koje s radošću prihvaćamo i živimo treba također znati i opravdati – razumski pojasniti ono zašto ili čemu koje nas često drugi pitaju (ali se i mi sami o tome propitujemo). Uz srce koje želimo uložiti u Božje stvari želimo i razumjeti smisao i poticaj koji s njima primamo.

Jesmo li svjesni da nam liturgija Crkve i ove korizme nudi jedno posebno dragocjeno vrijeme da se obnovimo u vjeri, da se ujedinimo istim mislima i zajedničkom molitvom, da na poseban način budemo jedno srce i jedna duša kroz razmatranja svetopisamskih čitanja i pobožnošću Križnog puta.

...

Kao i u liturgijskom vremenu došašća (adventu), tema koja slijedi je opet aktualna, još neispunjena do kraja, ali od početka uključena. Radikalno potrebna do konca vremena. Iz mnogih duša stalno protjerivana, u mnogim smjenama generacija potiskivana, u mnogim znanstvenim i kulturnim iznašašćima smjenjivana i zamjenjivana. (Post)moderna, a opet i (staro)modna – revija – jer pokazuje nedostatnost kreativne imitacije svjetovnog očekivanja. Izlist koji pokazuje koliko puta u životu smo doživjeli razočaranje i preživjeli očajavanje.

(Kršćanska) Nada ne izvlači samo iz stanja žrtve nego upućuje na novi život – obraćenika. Kršćanska nada u Kristu vidi Krista Svevladara, Pobjednika.

Ono što pojam kršćanske nade ili nade kako ju poimamo u kršćanstvu razlikuje od svjetovne ili one koju nalazimo u svijetu mimo vjere Crkve upravo je u pojmu vremena. Svijet prolazi (i njegovo obličje). I za nadu se kaže da umire posljednja (jer dok smo god bilo čega u životu svjesni može nam ipak nešto bolje pasti na pamet, dok smo živi možemo još nešto očekivati od života). Druga riječ za nadu koju možemo imati u svjetovnim događajima za vrijeme koje prolazi i u kojem živimo (osjećajući kako nam prolaze godine) jest optimizam. Ali, postoje ljudi koji su po prirodi optimisti ili pesimisti – skloniji životnom stavu ružičastih naočala ili onih zatamnjenih. Optimizam je jeftina zamjena za nadu.

Sklonost pozitivnom ili negativnom mišljenju ili pogledu na stvari utječe na naše nošenje s dnevnim izazovima, ali time nije unaprijed programiran naš konačni odgovor s životnim prijelaznim razdobljima ili onim ključnim (a često i moralnim) odlukama.

...

U životnim i svakodnevnim opredjeljenjima – kao kršćanskim – neka naš pogled ne bude usmjeren na naš karakter ili temperament nego na Krista s kojim želimo živjeti takvi kakvi jesmo. Vraćajmo se uvijek na Evanđelje koje nam pokazuje Krista kao primjer.

Ponekad će naša borba za optimističan pogled na stvari biti dubinska potreba naše psihe koja je izmučena, opterećena, izranjena ili (u)pala u pesimizam. Za takve borbene trenutke u našim životima (ili životima naših bližnjih) više manje svi znamo koja sredstva imamo na raspolaganju: misliti na lijepe trenutke, gledati na pozitivnu stranu ili korist koju možemo izvući iz nečega, tražiti i dopustiti društvo osoba koje volimo, prepustiti se i prihvatiti tuđe prijedloge, poslušati one za koje znamo da nam žele dobro. Ponekad će introvertirana osoba tražiti samoću kako bi se borila mislima – optimizmom sjećanja ili planiranja budućnosti, a ona ekstrovertirana će možda spremnije prihvatiti društvo jedne ili više osoba i boriti se dopuštajući njihovim riječima i djelima da vode njezine misli i budu tim optimističnim mislima podrška. I to je potrebno. Sve to. Ali ne i dovoljno.

Naš duhovni život nije samo onaj psihički doživljaj koji povezujemo s duhovnim stvarima. Za optimističan duhovni život i život koji je realan – istinski – potrebno je živjeti kreposti koje nisu samo one koje pomažu živjeti moralno zdravo među ljudima nego se tiču neposredno našeg odnosa s Bogom. Naš život treba biti realan. Jer odnos s Bogom je nešto realno, stvarno. Krepostan život (ili onaj koji to nije) jest nešto realno, stvarno, važno u odnosima, i za nas (našu dušu) i za druge.

Sv. Pavao je za Krista rekao da je naša nada, nada slave. Kršćanska nada je sam Krist. Ali i istovremeno i naš put, put k Ocu, naš put u nebo. Krepost naglašava našu ulogu u borbi. Mi smo oni koji uzdišemo i koje će suditi po djelima kada ponovno dođe. Prihvaćamo Krista kao onoga koji je zaslužio za nas sve, ali želi da mi zaslužimo nebo na način da rastemo u krepostima, da s njim aktivno sudjelujemo u duhovnom boju (čitavog) našeg života.

...

Elena Petrić