Ljubav prema Istini

Bog koji nam je dao razum, želi da ga i koristimo. Ne želi nas ni varati ni buniti. Razumom možemo spoznati ono što (zašto i kako) srcem (kao dubinom duše) možemo ljubiti.

Pavao govori u Poslanici Rimljanima o naravnim razlozima za vjerovanje u postojanje Boga - umom se po djelima razabire. Jer njegovo nevidljivo božanstvo moguće je apstrahirati i kontemplirati.

Katekizam Katoličke Crkve nudi ovo objašnjenje: svijet je stvoren (od Boga i) za Boga - za njegovu slavu.

Mi smo pozvani vidjeti i slaviti, častiti Boga.

Zato Pavao govori da su oni koji nisu povjerovali i prihvatili Boga Stvoritelja zanemarili tu obavezu.

Ljudi, koji su po naravi religiozni, počeli su (već tada!) obožavati svjetovne stvari. Jer čovjek ima taj poriv da nešto štuje. Ako ne štuje Stvoritelja počet će štovati neko stvorenje, npr. novac – zaradu; ili sebe - svoju karijeru kao cilj u životu; prirodu kao materijalno počelo svega; određene osobe kojima predaje čitavo srce i sve (pozitivne) osjećaje.

Pavao kaže da ih je Bog predao (prepustio) nečistoći jer su Istinu - Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja.

Suvremeni teolog S. Hahn vrlo jasno i jezgrovito o tome piše u knjizi Razlozi za vjerovanje: "Po Pavlovu mišljenju, nemoralnost i nevjera dva su međusobno zavisna opredjeljenja. Žele li činiti stvari koje su objektivno pogrješne, ljudi moraju ili zanemariti ili zanijekati Boga. A kako im pogrješno postupanje prelazi u naviku, u naviku im prelazi i zanemarivanje ili nijekanje Boga".

Kako Duh Sveti prosvjetljuje, tako i svijetu obznanjuje što je grijeh.

Gotovo svi imamo neku intuitivnu spoznaju onoga što je moralno zlo.

A što je s osobnim grijesima, s istinom o sebi samima? Kaže Isus: velite da grijeha nemate pa grijeh vaš ostaje. Koji stav zauzimamo naspram sebe?

...

Moguće je zauzeti stav pred Bogom poput djece koja znaju kada učine i neku nepodopštinu, a kamoli prijestup (ali su i svjesna da su odgovorna roditeljima ili odraslima). Moguće je imati stav djece kojoj je stalo do toga što će roditelji reći, djece kojoj je stalo do priznanja (zbog kojeg se pola prašta).

Ipak, teže je priznati krivicu pred onim tko nas je upozorio da ne srljamo ili nas je zamolio da pripazimo da ne zabrljamo.

Naš Bog Otac kao dobri otac želi da budemo dovoljno ponizni da budemo iskreni pred njim i pred sobom – da priznamo svoj grijeh, da shvatimo i priznamo da shvaćamo kako nam nije bez razloga rekao da na nešto ljudsko pripazimo.

Bog želi iskrenost, želi priznanje istine. Želi to jer zna što je u nama, zna što je u čovjeku, i zna da je nama to priznanje o sebi potrebno.

U najmanju ruku, to je potrebno za naše mentalno zdravlje. (O drugom još ne govorimo.)

Potrebno je prepoznati, razotkriti, obznaniti i nadvladati svoju (mračnu) tajnu i – prestati (se) skrivati.

... Zbog istočnog grijeha – svaki čovjek ima narav sklonu zlu, a Duh pokazuje što je najveće zlo i što je osobni – grijeh.

Bitno je poznavati sve sklonosti koje kao ljudi imamo.

I ne zaboraviti da je Bog veći od našega srca i znade sve i da ne želi suditi svijetu nego da se svijet spasi i dođe do njega, do Istine – istine da je on naš Gospodin Bog, Spasitelj.

Naše hodanje u istini implicira da se putem istine o pojedinom čovjeku (kao svjetskom čovjeku, ali prije toga – Božjem čovjeku) spozna Istina o počelu i početku svakog čovjeka kao i onoga što je isto za svakog čovjeka po ljudskoj naravi.

Istina o potrebi spasenja pale ljudske naravi nije ništa drugo nego otkrivena (očita) činjenica da se čovjek može unesrećiti (sam od sebe ili od drugih). Istina o Isusu kao Spasitelju nadnaravna je istina koja se otkriva u vjeri i odgovornosti čovjeka koji se zloči u sebi može oduprijeti, a dobroti prionuti.

Čovjek u Bogu nije zlu sklon, čovjek od Boga spoznaje u sebi dobrotu Božju (kao Isusa), kao počelo u samome sebi kao i najdublju težnju svojih naravnih (i nadnaravnih) potreba. Isus kao Bog i čovjek pokazuje način kako početak i kraj (života u istini) može biti za Boga (koji je jedini Dobar) i kako se tek u njemu sva punina sreće i istine nalazi.

Bog želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. No, želimo li i mi?

...

Tko osluškuje Božji glas u dubini svoga bića čuti će ga i tamo gdje su dvojica ili trojica – u njegovo ime.

"Budući da je jedinstvo vjere jedinstvo Crkve, oduzimati nešto vjeri znači oduzimati nešto istinitosti zajedništva", već spominjana enciklika (Lumen fidei) svjetlo vjere kao istinu vjere pretpostavlja temeljem Crkve kao zajednice vjernika.

Naš odnos s Isusom je osoban, ali ne izoliran.

Isusa susrećemo među njegovima.

Iskustvo vjere nije izolirano iskustvo.

Zajedništvo vjere je doživljaj vjernih učenika.

Vjera se potvrđuje zajedničkim ispovijedanjima.

Vjernici suodgovornom vjerom pristupaju teškim pitanjima.

Ukoliko istina nije proizvoljna, nije ni relativna.

Ukoliko je jedna istina, nije zanemariva.

Ukoliko je tu istina, nije dohvatljiva nasilnim putem već vjerskim dijalozima.

Ukoliko je Isus put (život i) i istina, vjera je tek (životna) prilika otkriti što više o onome tko (nije samo više od čovjeka nego je onaj koji) je Svjetlo istinsko koje rasvjetljuje svakog čovjeka.

Druga prilika je, nakon otkrivanja Isusa, u ljubavi kojom vjera postaje djelotvorna.

...

Elena Petrić