(Ne)etičnost korone

Zasigurno ne postoji jedinstveno mišljenje, kao niti u znanstvenoj, tako niti u laičkoj zajednici o cjelovitom tretmanu korona-situacije.

U proteklo vrijeme razvijaju se rasprave i šire podijele nastale na tlu razmišljanja o stupnju pažnje i brige prema čovjeku, a povezano s mjerama. Jedna strana zastupa rigoroznije mjere zaštite u svrhu slabljenja prijenosa virusa, kako bi se na taj način čovjek očuvao zdravim, dok druga strana zastupa slabije mjere u svrhu očuvanja drugih aspekata života. Rasprave koje se vode tiču se bitke oko načela, i tako odvlače pažnju od realnijeg etičkog pitanja. Možda jedino važnog pitanja, a to je pitanje našeg tretmana ljudi.

Zaraza je povećala socijalnu distancu te su zahtjevi za poštivanjem mjera nužno doprinijeli razdvajanju i osamljivanju ljudi. Rute su se promijenile, izlasci smanjili. A još i više od odlazaka na socijalne evente, ono što se je promijenilo su sitne interakcije, koraci koji sačinjavaju naš život.

Spontane kave koje su nastajale kao ideje tijekom zahtjevne smjene prošlost su, a svi koji žive u malo udaljenijim mjestima jedni od drugih, štede se međugradskog prijevoza. Gostiju nikada manje nego u koroni.

Sve to stavlja pojačan teret na svakog od nas pojedino, a breme brige i straha nije dobro samostalno ponijeti. Nije niti moguće. Također, negacija svih loših osjećaja ovim stanjem puno ne pomaže. Treba ostati jak, ali treba i izjadati se. Novo normalno tek je krilatica koja pomaže u navikavanju na uvjete koji nisu normalni, ili barem ne u skladu s bazičnim ljudskim ponašanjima.

Zaobilaženje jedni drugih radi čuvanja od zaraze poželjno je, no nemojmo ostati inertni kada je potrebno podići slušalicu ili poslati poruku. A u ova vremena potrebno je i više nego inače upitati kako si.

Uz to, Božja prisutnost nije ograničena tijelom, pa se Njemu možemo utjecati i u našim tišinama i samoćama. Možda su ova vremena za to i rezervirana. Iskoristimo ih!

Anna Lice