Nebo znalo je...

Pričala sam Nebu

ono što odavno

poznato mu je,

ali pustilo je da

uspomena vodi me

jer istovremeno znalo je,

da to smiruje me...

Da, znalo je,

da smiruje me,

činjenica ponovnog

našeg trenutka,

ponovnog našeg dodira...

Nakon toga

ostala sam spokojna,

ušutila sam

jer je Nebo šapnulo

da iznenađenje sprema mi...

Na tren,

potpuno sam se prepustila

osjećajima jer sam

predosjećala da ćeš doći ti;

zatvorila oči,

srce već naučeno,

onako najtiše

izgovorilo ti ime...

Vidjela sam te,

vidjela ponovno;

skoro nečujnim koracima

došetao si do mene,

zagrlio me,

iako nisi puno govorio,

poruka je jasna bila:

"Kada te svi napuste,

imaš mene i naše vrijeme,

ne boj se..."

Potpis, M.