...o(d)govarati?

Smijeh može biti lijek za one koji vide samo crno. Zapravo oni u smijehu i traže pomoć, ali im prečesto izmiče. Trebaju simulacije, stand up komedije ili humoristične serije (i to neke koje se ne ponavljaju). Za one koji ne kriju pozitivno iznenađenje i zadovoljstvo doživljaja, osmijeh se proteže od uha do uha. Oni i ne znajući liječe uokolo. Čine ljepšim ovaj naš svijet. Ako se nalaze – pa i onda kada su na mobitelima – na gradskim ulicama i trgovima, u prolazima.

Terapije su pak nešto unaprijed dogovoreno, iskušano i prepoznato kao djelotvorno. Ima ih svakakvih i na razne načine. Nekima su profitabilne, nekima skupe, a nekima nedovoljne. Nešto što nude čini se neophodno za izdržavanje, bilo do idućeg mjeseca ili honorara, bilo da se radi o izdržavanju u raznoraznim životnim nedaćama. Ovisno o tome na koga se stavlja naglasak – na korisnika ili terapeuta. Ipak, održavanje ravnoteže, vraćanje u normalu, osposobljavanje za svakodnevnu uporabu – terapije pružaju barem malu olakšicu.

...

I kada stvari krenu u krivo, i kada se sve čini uzaludnim, dobro je sjetiti se da je uvijek moguć (šaljiv) preokret. Od sjaja i bijede (Balzacovih kurtizana) do suvremenih investicija i parada svijetom se širi trajna uspomena humorističnih i tragičnih memoara. Ljudska je komedija uvijek popularna. Makar sa sobom nosi škakljiva pitanja koja ponekad ošinu kao grom iz vedra neba. Tko daje ustupke zadiranju u tuđu intimu zlobnim ili tek zavodljivim osmijehom taj prešutno odobrava i korištenje u komercijalne svrhe kao i upotrebu svojih osobnih podataka. Smijanje tuđim nevoljama ne vodi do happy end-a niti ikoga priprema za suočavanje s onim osobnim, tek nadolazećima.

Smijanje na tuđi račun ponekad je na istoj liniji s ravnodušnim hladnim iznošenjem činjenica. Izvrgavanje ruglu društvena je boljka jer se proteže od uličnih sve do radijskih, televizijskih i globalnih postaja. Kao svjetska groznica pretresa se svaka uočena (tjelesna ili psihička) mana, jer ništa ne promiče očima slušatelja i gledatelja (i čitača). Ogovaranje iza leđa tek je jedan od uzroka promatranja, a povod javnom obavještavanju mogućnost veće gledanosti ili popularnosti izvjestitelja. Kada se okuplja na smijanje koje vodi do bolnih isključivanja (iz društva) pribjegava se linijom manjeg otpora (ili kolektivnoj odgovornosti).

Smijeh koji sve može (izokrenuti) – smijeh je koji se, na svim okuženim područjima, treba u karantenu poslati i, sa svim drugim simptomima diskriminacija i progona, u izolaciji i u medicinskoj njezi izliječiti i dušu dotičnih od samozaborava izbaviti.

I makar se mogućnost čini suluda, ipak smijanje samom sebi može biti početak odobravanja korištenja nedopuštenih aditiva koji čine više štete nego koristi bolesnim i gladnim populacijama. Smijanje vlastitim manama, pogreškama i propustima može biti iskrenost prema sebi i samopomoć u trenutku uvida, ali može otići do toga da se samo sebi (sve) tolerira. Nije svaki (o)smijeh lijek za dušu i tijelo, niti stvar plemenitosti karaktera koji želi druge nasmijati. Istina, smijeh je način besplatnoga cijepljenja, ali ne koristi nikome ako je na ratnim nogama.

Svjetski je rat pravnih subjekata protiv bilo kojih disciplinskih mjera, granica i zabrana. A na piku je bilo koja osoba koja se tu nađe. I to najčešće nevina.

...

Smijeh može biti odgovor na tuđa neshvaćanja ili teške uvrede. Može biti, svejedno od koga dolaze i koliko brzo se mogu proširiti. Jer nije na sve potrebno odgovoriti, i nije sve potrebno ispravljati (lektorirati ili nanovo rečenice oblikovati). Ponekad je dovoljno osmijehom se zahvaliti. I svoju nepisanu autobiografiju iščitavati.

I u odgovorima može biti vrijeđanja i obrušavanja. Takvi odgovori mogu izazivati povlađivanja. Mogu se koristiti smijehom kao tehnikom prerušavanja. Mogu biti jedno sredstvo za postizanje nekih (nejasnih) ciljeva.

A mogu biti i kontra svih dosadašnjih upiranja prstom.

(O)smijeh je tek nečija ponuda, jer je potražnja danas prevelika. Smijeh je svojevrsna inačica, pokazatelj humanosti i problema (opstanka) čovjeka.

Ovisno o (ne)ozbiljnosti, (ne)voljnosti, (ne)shvaćanju viceva, izostati će (ili neće) neka prikladna reakcija. Ali to još neće biti ni prava tragedija ni komedija.

(O)smijeh može biti izraz zahvalnosti što netko nekoga može, unatoč svemu, obradovati. A onaj tko izdrži u verbalnim okršajima, a da sam ne bude zaražen s bezobzirnošću, moći će u iskrenom osmijehu proslijediti dalje svoju pobjedu.

Kao i sve lijepo u životu, ljepše je kad se (barem) jedno drugom možemo srdačno, iskreno, pažljivo osmjehnuti (ili čarobno i pred drugima naglas se nasmijati).

Kada bi bilo više zahvalnosti zbog iskrenosti i nježnosti, možda više ne bi bilo toliko uvreda i uvrijeđenosti.

Kada bi bilo više diskrecije, suzdržanosti i privatnosti – u onome što je žensko i muško – bilo bi više (i ljepše) smijati se u sebi. I sebe – svoje mane – pobjeđivati.

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?)