O SUBJEKTIVNOSTI SE NE GOVORI

U mojoj me subjektivnosti

samo Ti možeš obgrliti…

Jer je subjektivna,

o subjektivnosti je izlišno govoriti.

Ona je shvatljiva samo subjektu

na njegov način.

U dijeljenju s drugima

ona postaje sadržajem.

Moja subjektivnost,

ono što je meni subjektivno,

moje,

ja,

dok govorim

postaje

zajedničkim sadržajem.

Koliko toga svojeg želim

staviti na stol među nas

da postane zajedničkim sadržajem?

Jer, budimo realni,

drugi, ama baš nikada,

ne može razumjeti našu subjektivnost.

Pod čim mislim prvenstveno

na doživljaje,

osjećaje,

slutnje,

tiha razmišljanja,

pomake srca,

milimetre duše,

kapilare misli,

jecaje daha.

Oh, ne!

Drugi nikada ne može biti ja.

Drugi je drugi.

Baš zato.

Da, moje biće

nije protežuće

preko cijelog svemira,

ali se u mojem biću

može protezati svemir.

Ne posjedujem

niti djelić stvarnosti,

ali mogu biti

posjednik

vlastito doživljene

stvarnosti.

Mogu graditi ogledalo svoje nutrine,

brižljivo ga laštiti.

Samo moje ogledalo.

Jedino je i dostojno moje nutrine.

Ljudi s rabljenim zrcalima

u svojoj duši,

gledaju u tuđa zrcala

svoje realnosti.

Nije li to najveća krađa,

i najveća nemarnost

prema sebi,

dopustiti takvo što.

Povreda subjektivnosti…

Sebe kao subjekta.

O subjektivnosti je izlišno govoriti

jer je ona u svojoj biti subjektivna.

Od drugog nikada shvatljiva,

pa time niti razumljiva.

O njoj mogu govoriti samo oni

koji žive od pažnje,

ali ne i razumijevanja drugih prema sebi.

Tako postaju trgovci svoje nutrine.

Kladim se da im nutarnje zrcalo izgleda

kao mozaik plastike, jer su komadiće gledišta svoje nutrine zamijenili za tuđe poglede, za svjetlucavi pvc. U njemu sada ne vide ništa, ali doimaju se sami sebi bogatijima. U tom se valjda vidi što znači biti siromah duhom.

Nije sve naše iskustvo subjektivno.

Daleko od toga.

U tom slučaju ne bi bilo potrebe

da itko drugi postoji osim nas.

Pronalazimo se u sličnim općim iskustvima

i zato se i razumijemo.

Ljudi smo,

dijelimo istu sudbinu.

Ipak, neke stvari u nama doista su subjektivne.

I one su pridržane za nas,

za dragoga Boga koji nas jedini doista razumije

i za eventualno…

tihog slušatelja

u svetome stavu

prema toj subjektivnosti.

Ivna Ivanković