TUGA, ŽALOST I RADOST

Tuga je, nažalost, univerzalno iskustvo. To je osjećaj koji nastaje zbog našega osobnog gubitka, oskudice ili neuspjeha. Budući da tuga nije isto što i žalost, moramo razlikovati jedno od drugoga tako što ćemo žalost definirati kao patnju zbog boli ili nevolje nekoga drugoga. Iako se često znaju javljati zajedno, tugu ćemo definirati kao reagiranje na naš vlastiti gubitak, a žalost kao reagiranje na gubitak ili patnju nekoga drugoga.

Život obično donosi bol u etapama. Između tih etapa razdoblja su radosti i blagoslova. Svaki realan pristup životu savjetuje prihvaćanje i neugodnih i ugodnih situacija te reagiranje na svaku situaciju shodno vrjednotama, vjerovanjima i snagama. Ne treba poricati patnju, nego ju prihvatiti i živjeti s njom s vjerom i nadom da će doći bolji dani. Tugu se mora proživjeti. Sveto nam pismo nudi mnogo molitava koje nam mogu pomoći u vremenima tuge. Te molitve nas uče kako svladati tugu. Evo primjera jedne takve molitve koja se pripisuje proroku Joni kada je boravio u utrobi kita (Jon 2, 2-9)

2 Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu, Boga svojega.

3 On reče: »Iz nevolje svoje zavapih Jahvi,i on me usliša;iz utrobe podzemlja zazvah,i ti si mi čuo glas.4 Ti me baci moru u dubine,i voda me opteče.Sve poplave tvoje i valovioboriše se na me. 5 Pomislih: odbačen samispred očiju tvojih. Al’ ipak oči upiremsvetom Hramu tvojem. 6 Vode me do grla okružiše,bezdan me opkoli. Trave mi glavu omotaše,7 siđoh do korijena planina. Nada mnom se zatvoriše zauvijekzasuni zemljini. Al’ ti iz jame izvadi život moj,o Jahve, Bože moj. 8 Samo što ne izdahnuhkad se spomenuh Jahve, i molitva se moja k tebi vinula,prema svetom Hramu tvojemu. 9 Oni koji štuju isprazna ništavilamilost svoju ostavljaju.

Mnogi su od nas imali simbolično iskustvo boravka u kitovoj utrobi, to jest u zastrašujućoj situaciji koja nas neočekivano spašava od sigurne propasti. Jona je doživio silan strah kada ga je kit progutao, ali to je bilo i njegovo izbavljenje.Često možemo moliti samo za milost da preživimo. Izražavanja straha i tuge, posebno kada su upućena Bogu u molitvi ili kada razgovaramo s drugim ljudima, najčešće su korisna. Čak i u izrazima punim gorčine može biti sadržano očajničko pouzdanje u Boga. Molitve i izražavanja tuge „daju oduška“. To su kontrolni mehanizmi za snažne emocije kojima se privlači Božja milost. Premda se ne smijemo previše prepuštati tuzi, o njoj moramo govoriti. Tužna osoba mora iznaći načine na koje će izraziti tu emociju. Ostati u stupici izražavanja tuge na jedan način značilo bi hraniti je i prepuštati joj se. Proživjeti tugu je časno, živjeti od tuge je razorno. Katkada je nužno dobro se trgnuti i krenuti dalje.

Jedna od najplemenitijih ljudskih emocija jest žalost ili patnja zbog trpljenja drugih. Svaki pravi čovjek upoznao je žalost. Svaki obziran kršćanin katkada meditira o Kristu kao o Čovjeku Patniku, kao o onome koji je dobro znao što je patnja. Krist bez žalosti lažna je slika – lažni bog u najboljem slučaju. Stoga, kršćanin mora suosjećajno reagirati na potrebe i patnje drugih i ne smije si dopustiti da se emocionalnim zidom odjeljuje od toga. Osobna patnja i žalost jesu upravo ono što može intelektualnim uvjerenjima o pravdi i milosrđu dati ljudsku dimenziju. Patnja nas uči trima stvarima. Ona nas uči da se ne vezujemo za ovaj život, nego da nam pogled bude stalno uperen prema vječnosti. Osoba koja je trpjela neće se bojati smrti. Patnja nas uči da budemo suosjećani prema drugima koji pate. I, konačno, patnja nas uči da sjedinimo svu svoju patnju s trpljenjem Krista, našega Gospodina, koji je trpio radi nas.Patnja koja izgleda kao da nema nikakvu svrhu najrazornija je patnja. Kada je se pomoću suosjećanja prema drugome preobrazi u žalost i kada se u nju ulije nada, iz patnje može nastati velika radost. Žalost i nada, suosjećanje i vjerovanje da će Bog izvući dobro iz zla kao što je to učinio u životu, smrti i uskrsnuću Kristovu, ključevi su radosti kakvu svijet ne može dati.

Kao što postoje različite vrste patnje, tako postoje i različite vrste radosti. Ljudska radost nastaje iz zadovoljenosti potreba i želja za sigurnošću i užitkom ili iz prestanka patnje. Nažalost, postoje i zle radosti koje, kako govori Sveto pismo, čine da se ljudi raduju nepravdi. Osim radovanja zlu, što je prokletstvo, postoji čitava skala prolaznih ili kratkotrajnih radosti. U Evanđelju nas naš Gospodin upozorava da se ne vezujemo za prolazne radosti. Mi se možemo i trebamo radovati dobrim stvarima i čak posvećivati neutralnu dobru sreću radosnim zahvaljivanjem Bogu. Radost ne samo da može supostojati sa žalošću i trpljenjem, ona ih treba učiniti podnošljivima i svetima. Ta radost, koja je dar Duha Svetoga, temelji se na nadi u vječni život. Primjer su nam toliki mučenici koji su svojom ozarenom radošću iskazivali vjeru u spasenje koje je Bog obećao. Vjernik koji je spreman dati život za svoj ideal u trenutku smrti osjećat će mirnoću i tajanstvenu radost. Izvor te radosti svakako je njegova uvjerenost da svojom žrtvom (smrću) mijenja ono što je prolazno za ono što je vječno. Jer smrt nadvladana vječnim životom ispunjena je radošću koju ovaj svijet ne može pružiti. Takva se radost nikada ne postiže lako.

„Tako dakle i vi: sada ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.“ (Iv 16, 22)

S. Katy