Posve jednostavno, sasvim prirodno

Mt 5,33-37

„Ne kunite se nikako!“

Gospodin nam u pameti i srca stavlja danas ove riječi. Ne kao da bi te riječi trebale nama nešto priječiti, nešto zabranjivati, nešto zapovijedati s prijekorom i prijetnjom.

Božje riječi izraz su samoga Boga, kao što su i naše riječi izraz nas samih. Isusove riječi su Očeve riječi, Isus je Riječ koja sve može. Jedina. (Tro)jedini Bog.

„Ne kunite se nikako!“ kaže nam Isus. Kao i bilo koja druga zapovijedana riječ, nalog, upozorenje – na nas djeluje prema tome kakvo mišljenje imamo o onome od koga dolazi. Ako znamo da nas netko voli, da nam želi dobro, da je tu za nas – riječi koje nam govori imati će pozitivnu vrijednost, pridavati ćemo im važnost. Međutim, ako nam osoba koja nešto nalaže ili predlaže nije simpatična, ili se s njom slabo ili nikako slažemo (ili bismo možda to i htjeli, ali ispada da nam nije baš naklona ili ne pokazuje da joj je stalo) – hm, od takve osobe nećemo biti kadri samo tako ozbiljno ju shvatiti i djelovati prema njenim uputama (kako god logične bile, i koliko god pametno zvučale). Zapravo, prije svega – kad se radi o ovakvom uskliku i ovakvoj zapovjednoj rečenici – najčešće ne važemo snagu smisla riječi već autoritet osobe koja priča i pretpostavke koje imamo o njezinim/njegovim nakanama s kojima nam se obraća.

Pokušajmo na trenutak odbaciti doživljaj (bilo vlastite slabe točke, zbog kojih – kada netko u njih takne – pokazujemo samo svoje loše strane, bilo afekte koji prate one ili onog koji nešto zabranjuje – u ovom slučaju Isusa).

„Ne kunite se nikako!“ kaže nam Isus, neka ne bude važno da li nam to ponavlja glasno ili možda čak i svaki put sve glasnije.

Isuse, što nam time hoćeš reći?

Svatko čuje nešto slično, ali svatko to slično primjenjuje na svoju različitu situaciju.

...

Isus nas poziva na više pažnje, na više pažnje u svemu onome na što smo se već u životu vjere navikli. Da pridajemo više pažnje onome što radimo, zašto i kako se ponašamo. Što činimo samo zato što smo se to navikli, zato što se podrazumijeva da je dobro i zato što je pisano ili nepisano pravilo.

Ono više što Isus nalaže svojim životom i svojim riječima jest ono više kao ono bolje i dublje što može biti razlog i posljedica našega djelovanja. Više slušati Isusa, više živjeti po Evanđelju (i više slušati one koji žive po Evanđelju) – znači biti od njegovog Duha!

...

„Ne kunite se nikako!“ govorimo i mi jedni drugima, u Duhu Svetome.

Zar želimo ostati površni u svojim razgovorima? Ili želimo više paziti na svoje riječi, na smisao onoga što pričamo (bilo u nekim okolnostima ili situacijama u kojima se čini da je ozbiljnija atmosfera, bilo u ležernim i usputnim razgovorima, nepredviđenim okolnostima i iznenadnim susretima – kaže Isus da nebo je prijestolje njegovo, a zemlja podnožje njegovim nogama! – svejedno je razgovaramo li o nebeskim stvarima ili zemaljskim, razgovaramo li s vjernicima ili nevjernicima, svejedno znaju li nas duže ili kraće). Po našim riječima mogu nas upoznati, kao što po tumačenju naših riječi mi možemo njih! I obratno!

Riječi su (jako) važne, prije svega da provjerimo koliko znamo sami sebe i koliko zaista znamo Isusa (po onom što i kako pričamo o njemu, i pričamo li o njemu uopće – kome, kako i kad).

...

„Vaša riječ neka bude: 'Da, da, - ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je.“

Konkretno, jednostavno, jasno, iskreno – to su kvalitete Isusovog načina govora. To je ono oko čega se isplati truditi. Pokušajmo, za početak, truditi se u govoru, izričaju, riječima. Neka to bude naša nova i zajednička borba. Naš jezik! Ono što pričamo Bogu – u molitvi, ono što pričamo drugima – o sebi, njima, općenito i konkretno u nekom odnosu. I sve ono što pričamo u vjeri – kada pričamo o Isusu ili zbog Isusa! Kada pričamo s drugima jer oni žele pričati s nama ili kada oni trebaju pričati s nama, kada oni trebaju pričati o sebi – jer im to pomaže u vjeri u Isusa i za razgovor s njim.

Svi možemo istovremeno u nekom odnosu primati duhovno vodstvo, razgovarati s nekim zbog naše želje da budemo više – ali ne više ili bolje zbog sebe nego zbog Isusa kojemu je najviše stalo – i istovremeno smo i mi oni koji možemo i trebamo davati drugima, biti na raspolaganju za onaj odnos ili razgovor svima kojima u danom trenutku Duh Sveti želi pomagati po nama.

Neka bude jednostavno da – da, a ne – ne! Bez puno riječi. Ono što znamo da nam vjera nalaže ili predloži. Pokušati ustrajati, pristati truditi se ispuniti – ali i još više za to moliti, reći da svakom poticaju Duha, a ne bilo kojoj napasti Zloga! Ne tražiti izlike za odgoditi ono dobro Božje niti za pripustiti nešto zlo.

Eto, tek tako o jednostavnosti i prirodnosti! To je to, danas, naravno.

Ponekad stil govora ili pisanja može biti osebujan ili kreativan, simboličan ili zagonetan, smiješan ili zamoran. Ali s jasnim ciljem i dobrohotnošću, neka ga prati mrtvljenje; odricanje, podlaganje – znati zašutjeti ili pojednostaviti se, objasniti ili promijeniti nešto idući put.

Ali neka se slavi Bog.

Obzir za njegovu slavu i dobro duša neka budu dovoljan razlog da prihvatimo Isusove savjete, i njegove zapovijedi i njegove opomene i njegove pohvale – koje nisu drugo nego smjernice za svakodnevni život i rad. Apostolat. Poslušati sasvim prirodno, pa makar i kada nam se ne čini da je tako.

Prirodno i prirodnost neka budu za nas onaj pozitivan aspekt karaktera po kojem će drugi – uz izgovoren sadržaj riječi – moći i doživjeti da smo od Isusa i tako za njih. Jer Isusu je stalo do svih naših odnosa i svih nas. Isusu je stalo do drugih. Brine za čitav svijet.

A mi? Koliko je stalo nama?

Kad svijet je tako – malen.

...

Elena Petrić