VODIČ U POTEŠKOĆAMA III.: nevjera, sumnja i vjera

Dva velika polariteta religioznoga iskustva jesu vjera i nevjera. Između njih nalaze se siva područja različitih nijansa koja nazivamo sumnjom. Možemo nagađati da prije pada vjera nije bila potrebna. Ljudska su bića na neki način poznavala Boga. Nije im bilo potrebno vjerovati u njega. Nameće se misao da su ljudi u prvobitnom stanju poznavali Boga jednako kao što ga veliki kontemplativci poznaju danas. Kada se to poznavanje izgubilo nakon pada, ljudima je dan dar vjere kako bi postojao put iz pakla postojanja u kojem nema nikakva smisla, nikakve nade, nikakva svjetla. Stoga, vjera ispunja prazninu koja je nastala kada smo izgubili spoznaju o Bogu.

Nevjera

Postoji jednostavna (negativna) nevjera onih koji nisu bili ni pozvani na vjeru niti su bili poučeni u vjeri. Ona nije otrovna i ne predstavlja veliku zaprjeku. Obično je posljedica mnogih patnja i nesreća.

Pozitivna nevjera je nešto drugo, donekle je hotimična. To je odluka ne vjerovati, ne prihvaćati Boga. Odluka da se odrekne vlastite vjere – može biti odraz utjecaja koji su iznad pojedinca. Ako poznajete osobe koje su izgubile vjeru, nikada nemojte prestati moliti za njih. U njihovo ime zazivajte ime Kristovo i snagu njegova otkupljenja protiv duha nevjere.

Postoje različiti uzroci nevjere:

1. Kao prvo živimo u svijetu izgrađenom na nevjeri. Sekularna država u suvremenom dobu jamči slobodu od religijskoga progona, ali daje i na znanje da su vjera i religijska praksa tek luksuz civilizacije koji neki pojedinci mogu uživati. Religiju stavlja u istu kategoriju kao i rekreaciju. Razborit kršćanin pogledat će u svoje srce da bi vidio u kojoj je mjeri prihvatio duh svijeta.

2. Jedna druga zaprjeka za vjeru jest „smiješna religioznost“ ili nezrelo i djetinjasto prakticiranje religije kao i egocentrična religioznost koja je prepuna samodopadnosti i licemjerja. To se može lako vidjeti u oštrim stavovima osoba koji jako podsjećaju na pismoznance i farizeje ili u hladni i suzdržanu stavu onih koji sebe smatraju intelektualno superiornijim. Nezreli oblici religije doprinose pozitivnoj nevjeri drugih. Nezrela vjera može dovesti do manjka velikodušnosti i do kritizerskih nazora, što su svakako simptomi egocentrična pristupa religiji.

3. Još jedna zaprjeka za rast vjere jest simonija – porok onih koji žive „na velikoj nozi“ zahvaljujući organiziranoj religiji. Religija počinje izgledati kao nekakav „reket“.

Najkorisnije oruđe za svladavanje duha nevjere jest križ. Osoba koja se razvija prema zreloj vjeri ne samo da mora biti pripravna za tamu, kušnje i sumnje, nego se mora truditi rasti kroz njih. Sumnje su osobito bolne, ali su često neophodne za rast.

Sumnja

Po definiciji sumnja je stanje odgođena mišljenja. Čovjek ne zna bi li ili ne bi potvrdio ili negirao nešto, osobito samome sebi. Gotovo se svaki vjernik mora povremeno baviti sumnjom koja je u stvari izranjanje na površinu temeljne nevjere paloga čovjeka. Nije bitno s čime su povezane budući da svaka sumnja, čak i kada je djelomična, može izazvati velik konflikt sa svime što je objavljeno.

Sumnja može nastati iz depresije, iz tjeskobe ili iz obje njih te najčešće ispliva na površinu svijesti kao „ljutnja na Boga“ pod izliko kako Bog nije smio dopustiti ili prouzročiti da mi se to dogodi. Još je jedan izvor sumnje arogancija koja može potjecati iz ljudskog znanja. Jedan od najvećih Božjih darova ljudskome rodu je inteligencija, ali, poput dara slobodne volje, i to je mač s dvije oštrice kojim se mora služiti oprezno. Nažalost, svjedoci smo da se inteligencija i sloboda mogu upotrebljavati na način koji je loš, arogantan, varljiv i zao i koji je uzrok jako puno sumnja.

Vjera

Vjera nadvladava onu temeljnu nevjeru koja je u središtu svjetovnosti. Ona je pobjeda nad tom izopačenom i ludom crtom osobnosti. Vjera je dar Duha Svetoga, prosvijetljenost našega uma i volje Božjim svjetlom. Ali vjera uvijek mora rasti pa je stoga moramo hraniti. Čak i kada sumnjamo, moramo, koliko god je to moguće, odgovarati po nauku vjere. To znači da nikada ne smijemo propustiti prigodu da se ponašamo na vjernički način. Ako se jave sumnje moramo izdržati kao u svakoj drugoj napasti. Kada smo uplašeni i tjeskobni moramo nastaviti dalje čak i u svojoj najmračnijoj emocionalnoj tami. Nitko čija je vjera nezrela ne može se nositi s tamom otajstva. Strah, tjeskoba i gnjev počinju vladati kada se ona ne može shvatiti. Neposredno je rješenje upasti u jednu od ove dvije pogrješke: fundamentalizam ili u racionalizam.

Fundamentalizam sažima vjeru u nategnute formule koje se shvaća doslovno i koje ograničavaju shvaćanje onoga što one žele sačuvati. Racionalist ima isti problem kao i fundamentalist, ali je njegova predrasuda drugačija. On polazi od svojega shvaćanja, a ne od objave. Svoj um, koji je samo jedno ograničeno oruđe, on pretvara u mjerilo svega s čime je spreman složiti se. Nijedan ograničen um, kada se suoči s beskonačnošću Boga, ne može izbjeći tamu.

Tajna je zrele vjere u tome što ona dovodi čovjeka do istinske tame, a ne do tame njegove vlastite sjene. Zrela vjera gleda u beskonačnu tamu zvjezdanog neba i u njoj vidi simbol „dubine bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega“. Ako je zreo vjernik informiran o granicama i funkcijama moderne znanosti on klekne i prisjeti se da je Utjelovljenje nedokučivo otajstvo.

S. Katy