(O)čisti (se)!

Čistoća je potrebna za naviještanje Evanđelja i širenje vjere u Isusa (a to je ono što zovemo apostolat – djela kršćanske milosrdne ljubavi – i ono što daje smisao življenom celibatu).

Sveta čistoća.

Ptica koja ima slijepljena krila ne može letjeti prema oblacima i suncu, čovjek koji se ne čisti ne može letjeti u prenesenom značenju (u duhovnom smislu – ne može biti u Božjoj blizini, niti ući u nebo kao vječnu prisutnost Božju), i ne može pokazati drugima Boga ako nije na Božjoj liniji.

Da bismo bili u Božjoj blizini potrebno je dopustiti Bogu da nas čisti, prihvatiti čišćenje onako kako ga Bog sugerira (i kišu i vjetar i sunce!). Prihvatiti činjenicu da je naše tijelo drukčije od tijela ptica i ostalih životinja, ne samo po svojoj strukturi nego i po nadahnuću.

Ljudsko je tijelo tijelo koje će uskrsnuti na vječni život i s dušom biti blizu ili daleko od Boga (već prema tome kako smo se brinuli za njega za vrijeme ovog zemaljskog, prolaznog života).

Čišćenje ponekad uspijeva tek pomoću oluje (iz visina).

...

Sveti Pavao u 1 Poslanici Korinćanima 6 (i nastavlja u 1 Kor 7) govori o grijehu bludnosti kako bi Korinćane upozorio da bludnik griješi protiv svojega tijela. Razmislimo malo o tome. Bludnost je, zbog toga što se radi o intimi našega tijela, ono što se okreće protiv nas samih, ono što je opasnost za dušu ponajviše kod onih koji izgaraju. Kaže sveti Pavao: „bolje je ženiti se negoli izgarati“. Neka nas to ne navodi na misao kako je ženidba potrebna samo zbog toga, i neka nam ne bude krinka za grijehe. Naprotiv, „svaka neka ima svoga muža“. Svoga – jed(i)noga. Žena. Muža.

Žena i muž ovdje znače one koji su ušli u (sklopili) brak. Brak koji je time blagoslov i za jedno i za drugo, za njih. Ali, i za druge po njima. Dvostruki blagoslov, dvostruko dobro. Dobro uzajamne ljubavi i dobro dara djece, tj. majčinstva i očinstva (i sveg onog što se roditeljstva tiče).

Treba se ipak i tu čuvati egoizma (misliti samo na sebe) jer s vremenom rastače bračnu ljubav (kao i svaku ljubavnu vezu), treba se čuvati i egoizma u dvoje jer s vremenom rastače obitelj (i rodbinske, i prijateljske i ostale veze unutar veće zajednice).

...

Ovdje ćemo, kao uostalom i sveti Pavao koji se nije zadržao samo o govoru supružnicima, reći koju riječ i o onima koji imaju drugi dar od Gospodina. Dar da čuvaju svoje tijelo – za Boga. I baš stoga što svi imamo tijelo (kao hram Duha Svetoga) od Boga i zato nismo svoji, žena u braku brine (i) za svjetovno, kako ugoditi mužu, a žena neudana i djevica brine se (samo) za Gospodnje, da ugodi Isusu, da bude sveta tijelom i duhom. Neke do udaje, neke celibatom kao posebnom privrženošću i vjernošću Kristu (koje su i odraz njegove univerzalne, milosrdne, duhovne, ljubavi).

Ljubavlju koja je slobodna od tjelesnih nevolja s kojima se suočavaju oni koji njeguju bračnu (tjelesnu!) ljubav.

Kaže sveti Pavao da bi rado savjetovao i poštedio Korinćane (i sve nas ostale) od takvih nevolja, te preporuča da žive (da živimo!) kao on. A znamo da on nije bio pošteđen svih tjelesnih nevolja. Naprotiv, itekako je bio svjestan svoje slabosti, napasti, protivljenja svoga vlastitog tijela. Ali se borio (i izborio) Božjom milošću i kroteći svoje tijelo (i zarobljavajući).

Takva borba je izazov(na). Ne podrazumijeva samo ono vrijeme u kojem je Pavao pisao poslanice (prvim) kršćanima. Takva borba je smislena i vrijedna spomena i danas. Takva borba je potrebna. I danas. Barem onima koji su iskreni prema sebi i drugima. I koji žele sebi i drugima dobro.

Nadolazi i ne zaobilazi. Kao čišćenje.

Pobjedonosna ukoliko je svojevoljno odricanje. Ukoliko je i svojevoljno prihvaćanje.

Odricanje čega? Prihvaćanje čega? Jesmo li to već saznali?

...

Nisu samo udane ili djevice one koje primaju Božju milost da žive svetu čistoću (spolnosti). Nisu samo sretno udane ili sretno neudane one koje su pozvane na svetu čistoću i ustrajanje. Bog daje svima dostatnu milost, Bog daje sreću skupa sa svetošću, Bog čini velike stvari u našim životima. Bog nas ljubi više.

I više. Više od ikojeg drugog čovjeka i više nego što smo mi uopće sposobni ljubiti sebe ili nekog drugoga. I prije, Bog ljubi prije nas, prije od nas. Prije nego mi njega.

Ali Bog ljubi i kasnije. I dalje. Nastavlja. Zauvijek.

Naslućujući ljepotu svete čistoće koja obnavlja njegovu prvu ljubav u nama možemo mu uzvratiti priznajući da svatko od nas ima svoj spol, čak i ako (još) nema povjerenje da je upravo taj koji ima ono što je za njega dobro.

I da je kao spol – čist – da je i lijep, i svet. Kao i (cijelo) tijelo. Ni više ni manje od tog.

…

Hoćemo li prihvatiti izazov živjeti u svijetu, ali ne od ovoga svijeta – ovisi o tome kakav stav zauzimamo o onima koji su suprotnog, ali i o onima koju su istog spola. I to ne samo što se tiče seksualnih sloboda kao (traženja) neprestanih genitalnih uživanja ili traženja sebe u drugima (i pronalaženja ili mimoilaženja).

Zapravo traženja (izgubljenog) djelića sebe – umjesto u sebi – izvan sebe.

Prijeti nam (ponovni ili posvemašnji) gubitak (sebe).

I dok nam prijete odasvud čini (grijesi) bludnosti, uvlače se i neke nove misli kao (javne i tajne) tenzije – koje nisu samo u tijelu ili o tijelu nego i u pogledu na tijelo i na osobnost (žensku i mušku kao takvu). Napadi na istinsku ženstvenost žene – njezinu čistoću.

Ukoliko je ne spoznamo ranije.

Još danas.

...

Elena Petrić